Ratna zastava? A kakva je trebala biti zastava tokom rata i agresije na međunarodno priznatu državu
Tako je bilo i jučer u Banjoj Luci, kada je grupa žena razvila zastavu s ljiljanima, a potom je uslijedila reakcija policije, kao i reakcije političara iz vlasti, ali i opozicije koji su razvijanje zastave s ljiljanima u Banjoj Luci nazvali provokacijom. Politika, bilo vladajuća ili opoziciona iz RS-a spomenutu zastavu etiketira kao ratnu te se svako njeno pokazivanje smatra velikim prekršajem.
Spomenuta zastava je za politiku iz RS-a simbol podjela, koje politika objeručke koristi.
No, kako je sve počelo?
Bijela zastava sa zlatnim ljiljanima na plavom štitu je zastava međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, koja se 21. maja zavijorila ispred sjedišta Ujedinjenih nacija u New Yorku. Dakle, zastava koja se u RS-u naziva ratnom bila je zastava RBiH pa je kao takva korištena kao državno obilježje tokom rata, ali i nakon rata i to sve do 1998. godine.
Političke promjene početkom 1990-ih godina, odnosno raspad Jugoslavije, nametnuli su potrebu kreiranja novih državnih obilježja. S obzirom da je bilo važno smiriti nacionalne podjele jer su tenzije od kraja 1991. bile već dovoljno podignute. Tako su se srednji vijek i srednjovjekovna obilježja činili kao idealno rješenje za zastavu.
Ideja za stvaranja nove zastave i grba pokrenuta je još krajem februara 1991. kada je Skupština SRBiH donijela odluku o promjeni Ustava te novim simbolima RBiH. Prvobitno je formirana komisija od pet članova među kojima su bili historičari, arheolog i dizajner, a pravni savjetnik je bio Kasim Trnka. Predloženo je da osnovna boja zastave bude svijetloplava zbog simbolike mira i blagostanja.
Predloženo je da na sredini zastave bude novi bosanski grb s ljiljanima koji ima uporište u kraljevskom novcu i pečatu iz srednjeg vijeka. Međutim, kao najvažniji predmet za identifikaciju srednjovjekovnog bosanskog grba poslužio je mrtvački pokrov, tj. plašt kralja Tvrtka I Kotromanića nađen prilikom iskopavanja krunidbene i grobne crkve bosanskih vladara u Milima (današnjim Arnautovićima) kod Visokog. Tako je određeno da simbol države bude ljiljan iz doba bosanskog kraljevstva, jer je zajednički i ne predstavlja nijednu posebnu etničku grupu.
Novi simboli bili su predstavljeni kulturnim društvima Preporodu, Napretku, Prosvjeti i La Benevolenciji, kako bi se saslušale i usaglasile eventualne sugestije. Sva su društva pristala na predloženo rješenje, osim srpske Prosvjete, koja se zalagala da sastavni dio nove zastave moraju činiti i srpska obilježja.
U međuvremenu je počeo i rat, a radna grupa se raspala. Na projektu su ostali raditi i to samoinicijativno, historičar Enver Imamović i dizajner Zvonimir Bebek. Oni su za oko 40 dana izvršili, političkim žargonom rečeno, samo "kozmetičke promjene", promijenili su boju obruba štita grba iz srebrene u zlatnu i osnovnu boju zastave iz svjetloplave u bijelu.
Potom je Predsjedništvo RBiH 4. maja usvojilo ponuđeno rješenje i zastava s ljiljanima na štitu na bijeloj podlozi je postala službena zastava države. Iako je komisija od samog početka nastojala izbjeći bilo kakvo pojedinačno etničko obilježje, zastava s ljiljanima i danas služi kao tema za rasprave.
Treba istaći da je uz poteškoće pri kreiranju nove zastave, veliki problem predstavljala činjenica da je rat i ratno razaranje značilo i nestašicu materijala pa se pojavio problem izrade prvih zastava. Tada je državi u susret izašao vlasnik grafičkog ateljea Salem Malović, koji je pomogao izradi zastave. Tako se zastava s ljiljanima ubrzo zavijorila ispred zgrade Predsjedništva R BiH, ali tek dvije sedmice, je rje usljed granatiranja skoro u potpunosti uništena te je kao takva izložena u muzeju.
Postratne tendencije
Rat je učinio da se uprkos činjenici što su neki Srbi i Hrvati prihvatali zastavu s ljiljanima, kasnije povezivala uglavnom sa Bošnjacima, kao etničkom grupom, pa tako i sa Armijom R BiH. Iako je u startu zamišljena kao građanska i nadetnička, vremenom se najviše počela povezivati s jednim narodom.
Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini su se pojavili i drugi simboli koji su predstavljali, ili zaraćene strane, ili neke frakcije unutar njih. Hrvatska strana koristila je uglavnom stiliziranu "šahovnicu", dok su Srbi svoje simbole potražili u heraldičkoj tradiciji srpske države.
Zastava s ljiljanima u upotrebi je ostala do 1998. godine, kada je nakon brojnih neuspješnih pokušaja da domaći političari u Parlamentu BiH izglasaju izgled buduće zastave tadašnji visoki predstavnik Carlos Westendorp donio odluku o tome kako će izgledati nova zastava, koja je i dana su upotrebi. Treba naglasiti da su srpski i hrvatski delegati odbijali različite prijedloge izgleda nove zastave, iako su sva rješenja etnički neutralna, već su insistirali da buduća zastava treba imati simbole etničkih grupa. Kako se rješenje nije postizalo, visoki predstavnik je nametnuo svoju odluku.
U svakom slučaju, priča o zastavi s ljiljanima je i danas predmet političke zloupotrebe, s obzirom kada se zna kako je nastala, u kojim okolnostima te da je kao takva prihvaćena u Ujedinjenim narodima. Očekivati da se zbog trenutnih političkih okolnosti i političke nemoći zanemari historijska činjenica da je BiH 1992. godine izborila nezavisnost i kao takva prihvaćena u UN-u, sa svojim obilježjima je iluzorno.
O ovoj temi opširnije je pisao historičar Emir O. Filipović, koji se između ostalog bavi heraldikom i bosanskim srednjovjekovljem. Detaljnije se može pronaći u radu "Grb i zastava BiH u 20. stoljeću".
