"Samo Bogu se zahvaljujem što sam ostao živ, jer mnogi nisu uspjeli preći ovaj put. Sam sebi sad postavljam pitanje da li sam sretan što sam to preživio, ili nesretan jer sam ostao živ bez najmilijih? Sada sam ostao da pričam o svim tim dešavanjima", kaže Dervišević u razgovoru za Klix.ba.
Oči u oči s agresorom se našao samo jedne prilike, ali je pukom srećom uspio preživjeti.
"Išao sam pod granatama i mecima, a tada nisam mogao osjetiti strah, jer je on na neki način izašao iz mene. Snalazio sam se i borio kako sam znao i umio. Na skoro svakom metru je bila zasjeda, pucalo se, krv se prolivala", prisjeća se Dervišević.
Najteže mu je bilo kada je prešao na slobodnu teritoriju i uvidio da mnogi njemu bliski članovi porodice i prijatelji nisu uspjeli u istoj nakani.
"Prvih dana nakon proboja bio sam zaleđen. Nisam znao gdje se nalaze moji najmiliji, odnosno da li su oni koji su ostali u Potočarima ubijeni te da li su oni sa puta spasa uspjeli izaći živi. Na kraju se ispostavilo da sam ostao bez 32 meni veoma drage osobe", nastavlja Dervišević koji je do danas pronašao i ukopao 16 osoba.
Suljo Čakanović u julu 1995. imao je 29 godina. Ovaj medicinski tehničar po zanimanju pored učestvovanja u bitci za opstanak pomagao je i ranjenim sugrađanima i prijateljima koji su se zadesili na Putu spasa.
Bio je i pripadnik jedinice koja je bila određena da bude izvidnica ljudima na putu prema Tuzli i Kladnju, a krvavo putovanje za njega je trajalo šest dana.
Ističe da je u proboju medicinski pomogao velikom broju ranjenih, naglasivši da se herojska bitka za život učesnika na Putu spasa dogodila u predjelu Parloga. Prisjeća se da je svjedočio brojnim krvavim scenama, a na njegove oči ubijen je i komandant Ejub Golić, heroj među preživjelim Podrinjcima.
"Nalazio sam se u jedinici koja je bila u izvidnici, a ta herojska bitka označila je naše dalje sudbine. Bila je to herojska bitka za živote svih nas, kako onih koji su bili u izvidnici, tako i kolone koja je bila iza nas. U glavi mi još uvijek odzvanja rečenica Ejuba Golića koji je u vrijeme svog umiranja kazao da smo uspjeli u proboju, linija je blizu, a agresori su se razbježali", prisjeća se Čakanović.
Za njega su izuzetno bolni dani koji prethode 11. julu, jer tada se, navodi on, prisjeća brojnih krvavih scena.
"Među nama su bili hrabri članovi naših jedinica koji su se približile suprotnim tenkovskim jedicinama na oko 200 metara vazdušne linije. Tu je poginulo 30 posto učesnika, ali svojom herojskom borbom smo uspjeli spasiti mnoge živote", navodi Čakanović.
Dervišević i Čakanović i danas učestvuju u Maršu mira koji je jutros krenuo iz Nezuka prema Potočarima.
Dok Čakanović ističe da je teško živjeti s bolnim slikama, Dervišagić naglašava da nema jutra u kojem se ne sjeti brata, rođaka i prijatelja s kojima je živio i dijelio dobro i zlo.
"Mlađe treba uključiti u sve ovo, kako bi se istina i dalje promicala. Mi stariji ćemo nestati, a Marš mira mora ostati do sudnjeg dana", kaže Dervišagić na kraju našeg razgovora.
