To be or not to be
62

Režimi strahuju od glumaca: Kad umjetnost zaljulja politiku

Piše: Semir Hambo
Ilustracija: A. L./Klix.ba
Ilustracija: A. L./Klix.ba
Glumci u Bosni i Hercegovini, ali i regiji su u centru pozornosti posljednjih dana jer progovaraju i jer ruše narative koje politika kreira i na kojima opstaje.
Koliko god zvučalo nevjerovatno jedan festival u Banjoj Luci je uzdrmao politiku i glas umjetnika učinio jačim i važnijim. Riječ je o Teatar Festu koji je pokazao koliko je glas umjetnosti danas važan i koliko politika strahuje od njega.

Politika režima želi kontrolu svega pa čak i umjetnosti. To nije ništa novo niti neobično, a tome najviše teže autokratski sistemi. Jer jedan teatarski festival poput ovog u Banjoj Luci definitivno ne bi došao u centar pažnje da se politika nije uplašila kako umjetnost ruši barijere i kvari narativ podjela. A politika bi htjela i svoje predstave i filmove i festivale i koncerte.

Stoga je glas umjetnika više važniji i treba podršku. A kako je sve počelo u konkretnom slučaju? Ne bi bilo mnogo buke niti čak medijske pozornosti o Teatar Festu u Banjoj Luci da kćerka Milorada Dodika Gorica nije procijenila da ono što radi umjetnost škodi politici njenog oca i stranke koju vodi.

"I tako, dok se naši predstavnici bore u Sarajevu da nam ne otmu imovinu, NPRS na Teatar Fest poziva sarajevski ratni teatar, koji nas Srbe smatra agresorima. BRAVO. Hoće li doći u BL sa ratnim zastavama?", bijesno je se zapitala kćerka Milorada Dodika.

To je bio samo početak pritiska, ucjena i targetiranja glumaca koji se isključivo bave svojim poslom. Iako pozorišta iz cijele države gostuju u svim gradovima, igraju zajedno na svim festivalima, sada je kćerka Milorada Dodika odlučila problematizirati Sarajevski ratni teatar (SARTR), ali i nepostojanje zastave entiteta na pozorištu.

Reklo bi se trivija kod nekog ko očito niti konzumira pozorišnu umjetnost niti cijeni umjetnost. S druge strane jasno je da takvi umjetnike zamišljaju kao poslušnike, zabavljače koji trebaju igrati kako vlast namigne jer ih ta ista vlast valjda plaća.

Ipak, reakcije iz Narodnog pozorišta RS-a, uprkos opstrukcijama i bojkotu javnog servisa RS-a govore da glumci nisu posustali već su poslali poruke koje štite umjetnost, a na isti način su reagovali i iz SARTR-a, ne želeći ulaziti u blato politike.

A kako to izgleda kad se režim započne obračun s glumcima najbolje ilustruje situacija u Srbiji. Veliki broj, prije svega glumaca je doslovno razapet, uz nalijepljenu metu zbog svojih stavova u vezi protesta koji se održavaju već sedmicama u toj državi. Prave se montaže, objavljuju spiskovi navodnih honorara glumaca, a sve kako bi vlast u toj zemlji pokušala dokazati navodnu nezahvalnost glumaca.

Takve reakcije vlasti, ali i niz drugih možda manjih primjera pokazuje koliko vlast željna režimske vladavine strahuje od glasa umjetnika, posebno glumaca koji neminovno imaju jak utjecaj na javnost. Stoga ti glumci trebaju podršku i glas javnosti.