Rušenje brane na Dnjepru ne bi bilo prvi put za Ruse: Tragedija iz '41. je odnijela hiljade života
Rušenje brane na Dnjepru ne bi bilo prvi put, nešto sjevernije u Zaporožju isto se desilo u augustu 1941. godine. Dok su se nacističke trupe približavale gradu, Moskva je poslala agente NKVD-a, preteču KGB-a, da dignu u zrak branu gradske hidroelektrane.
Odred je uspješno izvršio svoju tajnu misiju, za koju historičari smatraju da ju je naredio lično Staljin, srušili su brani u prvivremeno odsjekli dio grada od Nijemaca.
Ali eksplozija je također poplavila sela i naselja duž rijeke Dnjepar. Plimni val ubio je hiljade civila koji ga nisu očekivali, ali i vojnike Crvene armije koji su u tom trenutku prelazili rijeku.
Budući da u to vrijeme nije objavljen službeni broj žrtava, procijenjeni broj žrtava uveliko varira. Većina historičara procjenjuje da je poginulo između 20.000 i 100.000 osoba.
Preživjeli Oleksiy Dotsenko svjedočio je da je Dnjepar toga dana postao crven.
Njegov iskaz, koji je prije nekoliko godine zabilježen na televiziji, jedan je od posljednjih preostalih svjedočanstava tragedije.
"Ljudi su vrištali tražeći pomoć. Mnogi su se penjali po drveću", prisjetio se tada Dotsenko.
I dok neki smatraju da je rušenje brane bilo neizbježno, većina modernih historičara smatra da za rušenje nije bilo potrebe jer Nijemci nisu imali plan da odmah zauzimaju grad.
Historičar Vladyslav Moroko kaže da su ljudi zaduženi za misiju, Boris Epov i Aleksandr Petrovsky, požurili s rušenjem brane zbog straha od Staljina.
"U stvarnosti, Epov i njegovi podređeni bili su manje zabrinuti zbog moguće njemačke invazije na Zaporožje nego zbog činjenice da možda neće moći izvršiti Staljinovo naređenje", kaže Moroko. “Bojali su se da će elektrana biti zarobljena te da neće moći izvršiti Staljinovu naredbu”.
Do 2016. godine na brani je bila samo spomen braniocima iz Drugog svjetskog rata, a tada u sklopu procesa dekomunizacije uklonjeni su svi sovjetski simboli i postavljen je spomen žrtvama tragedije iz 1941. godine.