Prebacivši se na dosadnom trajektu iz Venecije u Poreč, naposljetku smo osedlali svoje bicikle i krenuli na put. Prvi dojmovi o Hrvatskoj nisu baš neki. Drugi su još gori. A treći nikakvi - pišu na početku svoje reportaže novinari, dodajući da "sa sica bicikla ona (Hrvatska) izgleda sasvim drugačije.
Hrvatskoj nas je dočekala nesnosna vrućina – ni kapi kiše i vječita tuga u očima lokalnog stanovništva, izuzev u onim slučajevima kad je ono zauzeto služenjem turista. Pokušajte sjesti za stol, oslonite se laktovima o stolnu dasku, poduprite desnom šakom obraz i ravnodušno gledajte okolni svijet. Eto, otprilike tako izgleda odnos suvremenih Hrvata prema planeti Zemlji. Naravno, ne kod svih, ali kod velike većine ljudi na koje putnik nailazi na svojem putu preko Jadranskog mora iz Italije u Bosnu.
Ako zaželite najprije probati jednu malenu šljivu prije nego što je kupite na tržnici uz cestu, dobit ćete ovakav odgovor: 'Prvo kupi, pa onda kušaj!'. Ako u nekom kafiću pitate za Wi-Fi, zabit će vam papirić sa šifrom u kompjuter.
Kod Hrvata osjeća se veliko nepovjerenje prema čovječanstvu, a glavna poruka, koja se iščitava u svakom kontaktu s Hrvatima, može se ovako opisati: "ne zaboravite da ste vi samo gosti!", prenosi Ruski vjesnik.
Međutim, nije sve tako loše u Hrvatskoj. Recimo, dalje na našem putu slijedio je jedan prijatni gradić Krk na istoimenom otoku u kojem smo proveli prekrasnu večeru. Imali smo jedno pakleno penjanje do sela Vrha, a zatim prekrasni spust. Potom maleni, ali čudesni otok Rab koji smo prešli u jednom dahu i kad smo se već sasvim uvjerili da ne može biti ljepše ceste od ove, Rab nam je poklonio najuzbudljiviji spust do mora tokom čitavog našeg putovanja", nabrajaju ljepote, spominjuči i "prekrasna Plitvička jezera čiji dojam kvare jedino turisti koji ovamo dolaze u neprestanim kolonama".
Ruski novinari prelaze potom u BiH, prenosi portal Danas.hr.
Našavši se na bosanskim seoskim cestama, upali smo u carstvo tihih sela i šljiva uz cestu. Malenih, ali jako ukusnih. Međutim, treba biti jako oprezan s ubiranjem plodova, jer uz seoske ceste su često znakovi koji upozoravaju na minska polja... Ostaci razrušenih kuća i grobnice izgledaju u čitavom tom prekrasnom ambijentu nekako tuđe, kao svemirski brodovi došljaka. Nije jasno kako je ta čarobna zemlja s nevjerojatno lijepom prirodom pretrpjela čitavu tu podlost koju su ovdje upriličili ljudi prije dvadesetak godina. Čini se da su ovdašnji krajolici dovoljni da čovjek zabije pušku u zemlju te da bude sretan što živi na najljepšoj planeti u svemiru. A još je nejasnije gdje je savjest tih ljudi koji su pokrenuli rat na tako lijepoj i šarolikoj zemlji. Ipak Dostojevski nije bio u pravu: ljepota neće spasiti svijet - zaključuju ruski novinari.
