Samir Husejnefendić je 20 godina u kolicima: Uzeli su mi najljepše dane mladosti
"Imao sam 19 godina kada je granata pala na Kapiju. Zajedno sa šest drugova vraćao sam se kući iz Radio kluba. Zastali smo ispred kancelarije advokata Pašića kada je pala granata. Pored mene su poginuli moju drugovi Edo Mehmedović i Amir Đapo, dok sam ja zajedno sa još četvoricom ranjen. Jedan od njih je u Tuzli, drugi su van granica BiH. Čujemo se s vremena na vrijeme", kaže Samir Husejnefendić, koji je poslije ranjavanja bio na rehabilitaciji u Italiji.
Do 25. maja 1995. godine imao je svoje snove, planove, nadanja... Eksplozija granate u vatri i dimu odnijela je sve to, a njega trajno prikovala za invalidska kolica.
Prestao sam razmišljati o danu kad sam ranjen
"Uzeli su mi 20 godina života, dane najljepše mladosti. Znam da ne mogu vratiti vrijeme i promijeniti prošlost, ali mogu poboljšati svoju budućnosti. U prve dvije godine sve ovo mi je teško padalo, a onda je nešto 'puklo' u meni. Ni sam ne znam šta. Prestao sam razmišljati o tom danu i danas ga samo konstatujem kao dan kada sam ranjen. Kapiju kao dio grada ne izbjegavam, ali svakako da mi nije i ne može biti prijatno kada tim dijelom grada prolazim", priča nam Samir.
U proteklih godinu dana pratio je događanja vezana za osuđenog ratnog zločinca Novaka Đukića, generala Vojske RS, koji je iskoristio inertnost pravosudnih institucija BiH i pobjegao u Srbiju.
"Očekivao sam takav rasplet. Jednostavno, tako su se stvari razvijale u tom postupku da je njegov bijeg očekivan. Međutim, nije samo Đukić kriv za masakr na Kapiji. Krivi su oni koji su planirali zločin i oni koji su ga realizovali. Meni moju mladost niko ne može vratiti. Ne postoje ni riječi, ni novac, pa ni kazna. I da osude 100 ljudi šta mi to znači".
Samir Husejnefendić živi od mjesečne invalidnine kao civilna žrtva rata. Nedavno je dobio nova kolica u kojima često obilazi naselja Sjenjak i Stupine, a ponekad svrati i na fudbalsku utakmicu na stadion Tušanj.
Majka Ismeta: Borimo se s posljedicama svaki dan
Tragičnog 25. maja 1995. godine prisjeća se Samirova majka Ismeta, koja je tog četvrtka bila na vikendici.
"Sin Damir oženio se 19. maja, a sin Samir je nastradao 25. Našu radost zamijenila je žalost. Tog dana sin i snaha su došli po mene, a nisam znala šta se dogodilo sve dok mi sestra nije rekla: 'Sestro, šta mu Bog da'. Odmah sam se onesvijestila. Samir je bio na aparatima i uspio je preživjeti, a svaki dan se borimo sa posljedicama", kaže Samirova majka Ismeta.
Njih dvoje brinu se jedno o drugom, koliko mogu...
Može li United zaista ispasti iz lige? Ferdinand ogorčen, pokazao je listu utakmica
