Kustosica Muzeja zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995. Šejla Bešić istakla je da ta ustanova svake godine obilježava "Dan bijelih traka" u znak sjećanja na sve žrtve. Istakla je da uposlenici prilikom dijeljenja traka pokušavaju da objasne i podsjete građane o dešavanjima u Prijedoru 31. maja 1992. godine, kako se takav zločin ne bi ponovio.
Postavljanjem 102 stolice na Baščaršiji i čitanjem imena ubijene djece, neformalna grupa građana AntiDayton također je obilježila Dan bijelih traka.
"Ovo je posvećeno ubijenoj djeci Prijedora, ali i onima koji još nisu pronađeni. Oni su najvredniji amanet koji moramo ispoštovati", poručio je jedan od članova grupe Nihad Aličković.
Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su 31. maja 1992. izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu nalaže da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.
"Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice", glasio je poziv na radiju.
Mnogi Prijedorčani koji su čuli poziv pronađeni su u oktobru 2013. godine u selu Tomašica, najvećoj masovnoj grobnici koju svijet još nije vidio.
Udruženje žrtava i svjedoka genocida poziva sve institucije i ustanove da danas na prozorima ili vozilima istaknu bijele čaršafe u znak solidarnosti sa Prijedorčanima koji su 1992. godine morali nositi bijele trake na svojim rukavima i označavati svoja domaćinstva.
Prema zvaničnim informacijama iz udruženja žrtava, u Prijedoru su ubijena 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Istraživačko dokumentacijski centar iz Sarajeva navodi da je od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od toga 4.093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.
Marija Šerifović napala takmičara Zvezda Granda: Ubila bih se da moj sin ode to raditi
