Selo Korićani sa 40 mještana i dva učenika moglo bi postati "polje zečeva"
Na obroncima Vlašića između Korićanskih stijena i kanjona Ilomske i Pougarja nalazi se selo sa oko 30 kuća. Jesenji vjetar ne otežava život stanovnika koji su navikli živjeti na nadmorskoj visini od 1.150 do 1.200 metara.
Koze, krave, svinje, nepregledni pašnjaci i tišina slika su nedjeljnog poslijepodneva u Korićanima. Dok prolazimo makadamskim putem nailazimo na mještanina Acu koji kreće na posao. Kasni, govori kako ga čeka oko 30 kilometara makadamskog puta kojeg mora preći za 20 minuta. Golfom 2 svaki dan vozi tim putem dok se bori za egzistenciju svoje porodice.
Srdačno nas pozdravlja i poziva svog oca, 70-godišnjeg Branka Kekerovića koji je svoj život proveo u Korićanima.
Dok skuplja drva koja treba unijeti u kuću, Branko govori kako je jak novembarski vjetar i da često donese i prve pahulje na Vlašić.
"Živimo od poljoprivrede i stočarstva, kao što vidiš. Sijali smo žitarice, pšenicu, zob, a kukuruz nije niko htio jer zahtijeva previše brige. Imali smo mnogo i krompira, sva okolna sela su znala doći da ga vadimo zajedno, ali nikada nismo uspjeli sve otkopati", govori nam Branko.
Priča i kako su sedamdesetih godina prvi mještani Korićana počeli odlaziti u inostranstvo. U Gornjim Korićanima živjeli su Hrvati, dok u Donjim Korićanima žive pretežno Srbi. Prvi su mjesto počeli napuštati mještani Gornjih Korićana te svoj bolji život tražiti u Austriji.
Klima se mijenja
"Nekada je bilo u prosjeku dva metra snijega, a sada je oko 50 centimetara jer se klima mijenja i sasvim malo snijega ima. Prošle godine je bilo hladnoće, ali nije bilo snijega. S proljećem već počinje i sjetva, ali ovdje su ostali samo porodice s čovjekom i ženom, nema djece. Nekada, dok sam radio kao učitelj, oko 230 učenika je pohađalo školu od 1. do 4. razreda i toliko u Vitovlju od 5. do 8. razreda. Danas u školu idu samo moja dva unuka", priča dalje.
Nastavu predaju učiteljica koja povremeno dođe, pop i Brankov prijatelj koji je učitelj.
Omladina u Korićanima ne ostaje, ne smatraju da tu postoji budućnost, a stočarstvom se ne žele baviti. Prema Brankovim riječima, žive od danas do sutra uz pivo u obližnjoj kafani.
Škola sa samo dva učenika
"Volio bih da selo ostane naseljeno i poslije mene. Ima neki projekat da će se praviti neka eko zona, ali to je daleko i ko zna kad će se to realizirati. Ovdje ljudi samo čekaju smrt jer nemaju gdje da idu, a neki se vraćaju samo za godišnje odmore iz inostranstva. Ja vjerujem da će ovo selo, kao što i narodna priča kaže, postati polje zečeva", zaključio je Branko koji je sa svojom porodicom već davno pripremio zimnicu i zalihe mesa i sira.
Desetogodišnji Saša Kekerović jedan je od dvojice učenika koji pohađa školu u Korićanima. U selu se igra tek još s dvojicom rođaka.
"Škola je udaljena oko dva kilometra od sela, a nekada idem s tatom, a nekada pješke ili biciklom. U školi imam samo rođaka Anđelka i mi smo jedini tu. Nema djece, nemam se s kim igrati, a volio bih da nas je više. Svaki dan se družimo, a u školi najviše volim matematiku", kazao nam je Saša.
O ratu ne govore mnogo
O proteklom ratu ovdašnji mještani ne vole govoriti.
"Ovaj bratoubilački rat samo je još više utjecao da mještani odu. Prije rata oko 100 ih je otišlo, a krajem rata većina je odlučila otići i pridružiti se svojim porodicama u Austriji. Njemačkoj, Sloveniji…", dodaje Branko koji nikada nije ni pomislio napustiti Korićane.
Iako su se na samo nekoliko stotina metara od sela u ratu dešavali strašni zločini na Korićanskim stijenama, mještani kažu da u tome nisu učestvovali i da ni metak nisu ispalili. Svjesni su koliko ih je sve to unazadilo i priču okreću na tešku realnost te poručuju da je sve što im je danas ostalo poljoprivreda i vjera u bolje sutra. Dok novembarski vjetar puše, u neizvjesnosti iščekuju prvi snijeg na obroncima Vlašića.
