Šestorka je rastrojena, ali ni SDA-u nema spasa bez reforme i ostavke Bakira Izetbegovića

Rezultati izbora održanih u oktobru 2022. godine i prijevremenih izbora za gradonačelnike i načelnike u šest gradova održanih prošle sedmice pokazali su nekoliko konstanti. Prva je da je u entitetu Republika Srpska SNSD neminovnost i to će biti i narednih desetak godina. Jednostavno, opozicioni trzaji su nemoćni da bilo šta promijene u dogledno vrijeme.

Druga konstanta je i pozicija i moć HDZ-a, a prije svega njenog lidera Dragana Čovića. To se nedavno manifestovalo prilikom ponovnog izbora predsjednika HNS-a, kada Čović nije imao ni protukandidata te je snaga HDZ-a definitivno zacementirana i u narednim godinama.

Treća konstanta je ona koja se dešava u tzv. probošnjačkom ili probosanskom bloku, u zavisnosti od toga kako ko naziva stranke koje imaju sjedište uglavnom u Sarajevu i još nekim gradovima. A ta konstanta je otvoreni sukob ideja, vizija i političke taktike sa jedne strane SDA i DF-a, a sa druge strane prvenstveno Trojke (SDP, NS i NiP) te njima pridruženih partnera SBiH-a, NES-a, PDA i stranke Fuada Kasumovića.

Upravo je najveći politički haos i rastrojstvo u potonjem političkom spektru, a ono što karakteriše i jedan i drugi blok ravnoteža nemoći.

Šta to znači?

Stranke proširene Trojke koje su uspjele formirati vlast na državnom nivou, zajedno sa SNSD-om i HDZ-om imaju velikih problema na federalnom nivou. Prvo Trojka je nemoćna u bilo kojoj kombinaciji za vlast u FBiH bez SBiH-a i NES-a, dok istovremeno te dvije stranke imaju itekako zanimljivu putanju i svoje uslove. Kada Trojka progovori jednim glasom, iz SBiH-a i NES-a stižu poruke nakon kojih se stječe dojam da postoje uslovljavanja, svojevrsne ucjene i političko trgovanje.

Trojka je opet svjesna da će SDA vjerovatno odbiti dati potpis za sastav nove federalne vlade, jer ta stranka bi trebala dobiti mjesto potpredsjednika FBiH. Zbog toga čelnici Trojke konstantno insistiraju na novoj intervenciji visokog predstavnika Christiana Schmidta, tražeći da eventualnu SDA blokadu riješi.

Problem im pravi ipak činjenica što je Schmidt nedavno za N1 istakao da on odbijanje potpisa SDA-ovog potpredsjednika ne smatra blokadom, već situacijom koju stranke trebaju riješiti. A to rješenje je u trenutnoj situaciji nemoguće i na površinu izbacuje nemoć Trojke koja najviše priziva u pomoć međunarodne predstavnike.

SDA i Izetbegović

Na drugoj strani političke bare u bošnjačkom i probosanskom bloku su SDA i DF. Te dvije stranke same ne mogu formirati vlast jer nemaju koalicioni kapacitet i sve što mogu očekivati i prizivati je procjep u Trojci i privlačenje sebi prije svega SDP-a, kojeg su više puta i prizivali, kao i bacanje političke udice prema SBiH-u i NES-u.

Ipak, da ni u SDA-u ne cvatu ruže mnogo je indicija, ali i konkretnih poruka koje se odašilju iz redova te stranke. Najglasniji je svakako Šemsudin Mehmedović, koji je u više navrata direktno prozivao Bakira Izetbegovića, kazavši da je narod na izborima lideru te stranke poslao poruku.

I uistinu SDA je u prethodnih nekoliko godina proizvela više afera koje su je u procesima dugog trajanja i dovele u poziciju da ima očajan koalicioni kapacitet. I bez obzira što će iz SDA to opravdavati kojekakvim ujedinjavanjem opozicije na izborima, inatu HDZ-a, pomoći međunarodne zajednice, loša kadrovska rješenja koje je ta stranka povlačila, oreol kontrole koji je stvoren kroz lik Bakira Izetbegovića i njegove supruge Sebije, u velikom dijelu javnosti su stvorili sliku odbojnosti prema toj stranci.

Bez obzira što je jasno da SDA nije jedina bila u vlasti i ne zaslužuje da jedina ponese etiketu krivca za stanje u državi, jer su paralelno vladali sa SNSD-om i HDZ-om, oni trpe najviše kritika upravo zbog najjače opozicije koju imaju.

Ravnoteža nemoći

U konačnici i jedan i drugi politički blok nemaju snagu za finalnu prevagu pa na sceni imamo ravnotežu nemoći. Šestorka je previše ideološki, a vjerovatno i kadrovski i dobrim dijelom i programski šarolika pa je teško očekivati da taj politički blok napravi ključnu nadmoć. Jer suštinski sve stranke iz te koalicije je ujedinio prije svega cilj da se suprotstave SDA-u.

Na drugoj strani SDA bi u nekom budućem periodu prevagu mogla odnijeti kada bi pokazala da je spremna istinski se reformisati, a to bi podrazumijevalo i priznanje pogrešaka iz prošlosti. A te pogreške su između ostalog forsiranje brojnih kompromitovanih kadrova, afera u kojoj je vrh stranke pokušao progurati Fikreta Prevljaka za šefa kantonalnog odbora stranke u Sarajevu, čime su suzbili i snagu i ambiciju Semira Efendića.

U konačnici SDA je iz cijele te afere dobila odlazak Efendića, politički kraj Fikreta Prevljaka, a kao dugogodišnje političko rješenje za v.d. predsjednika kantonalnog odbora u Sarajevu drže Sedina Kahrimana, koji je posljednjih godina više filmski producent nego političar koji je doprinio stranci, a usput je direktor i velikog javnog preduzeća.

Izetbegović je nakon izbora donio odluku da ne bude nominovan ni na jednu zakonodavnu funkciju, iako se možda očekivalo da će završiti u državnom Domu naroda. Time je vjerovatno pokušao poslati poruku da se postepeno povlači i da ga pozicije ne zanimaju, ali se suštinski unutar stranke ništa ne mijenja. I jedina prevaga koja bi u praksi donijela rezultat bi bila povlačenje Izetbegovića sa čela stranke, što bi i simbolički bila poruka neke vrste reformi.

Međutim, u SDA-u godinama unazad nije profilisan kadar koji bi mogao preuzeti tu stranku, što opet govori o politici koja se vodi. A dok je tako sa obje strane političke bare gledat ćemo već spomenutu ravnotežu nemoći, gdje će SNSD i HDZ grabiti koliko mogu i koristiti svoju komotnu poziciju.