U BiH većina stanovništva je siromašna, samo što je kod nas uvriježeno mišljenje da je siromašan onaj koji nema šta da jede i nema krov nad glavom. No, prema kategorijama UNDP-a, Svjetske banke i drugih organizacija i institucija, siromaštvo ima više dimenzija. Prema njima, siromašani su i oni ljudi koji nemaju pristup obrazovanju, zdravstvu, društvenom, kulturnom i građanskom životu i svemu onome što se smatra standardom u toj državi. I nemogućnost finansiranja talentovane osobe kako bi ista svoj talenat unaprijedila i napravila karijeru u budućnosti, smatra se vidom siromaštva.
Kategorije siromaštva
Prema definiciji UN-a, siromašnima se smatraju osobe koje su odreknute načina života, komfora i dostojanstva, koji se smatraju normalnim u društvu u kojem žive. Siromaštvo se mjeri stalno promjenljivim normama određenog društva i njegovih užih sredina. Po tim kriterijima, siromaštvo se dijeli na bijedu ili apsolutno siromaštvo, relativno siromaštvo, pauperizam i novo siromaštvo.
Pod apsolutnim siromaštvom podrazumijeva se nemogućnost zadovoljenja (ni) osnovnih bio-reproduktivnih ljudskih potreba (hrana, voda, obuća i odjeća), to su ljudi koji žive "na rubu života". Nemaju pristup zdravstvu ni obrazovanju, nemaju dom, niti priliku da vode računa o higijeni. Ti ljudi se stalno bore za preživljavanje. Apsolutna linija siromaštva se prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji određuje po broju kalorija koje se unose dnevno u organizam. Dakle, ukoliko osoba unese manje od 2.240 kalorija dnevno, spada u ovu kategoriju.
Prema podacima dokumenta "Napredak u realizaciji Milenijumskih razvojnih ciljeva u BiH" iz 2012. godine, 15 posto stanovništva živi ispod apsolutne linije siromaštva što znači da žive sa manje od 235 KM mjesečno. U relativnom siromaštvu živi 17,9 posto građana BiH, odnosno sa manje od 416 KM mjesečno. To znači da je svako šesto domaćinstvo u BiH siromašno.
Procjene Agencije za statistiku BiH, koje su zasnovane na Anketi o potrošnji domaćinstava koja je provedena za 2011. godinu, jeste da je siromaštvo izraženije u Republici Srpskoj gdje je gotovo svaki peti stanovnik siromašan. Najniži nivo siromaštva ustanovljen je u Distriktu Brčko gdje skoro svaki sedmi stanovnik živi u relativnom siromaštvu. Prema metodologiji Svjetske banke (WB), 15% stanovništva živi ispod apsolutne linije siromaštva, što predstavlja povećanje siromaštva u odnosu na 2007. godinu.
Kategorija relativnog siromaštva podrazumijeva kada je osobama životni standard znatno ispod standarda ostalih u njihovoj državi i siromaštvo se povećava kako rastu prosječni troškovi.
Prema Michaelu Haringtonu "situacije u kojoj neki pojedinci ili porodice nemaju ni minimum uslova za zaštitu zdravlja, za stanovanje, ishranu i školovanje" su indikatori relativnog siromaštva. Također, situacije u kojima pojedinci, porodice i društvene grupe zbog nedostatka sredstava ne mogu da osiguraju ishranu i druge uslove života niti da učestvuju u aktivnostima koje su uobičajene ili prihvaćene od strane društva kome pripadaju, karakteristike su relativnog siromaštva.
Pauperizam je termin kojim se označava zvanično priznato siromaštvo, a određivanje ovog pojma ovisi od od karaktera političkog, društvenog i ekonomskog sistema. Odnosi se na ljude koji se izdržavaju od pomoći države ili privatnih dobrotvora. U ovu kategoriju spadaju i inavlidne osobe koje, zbog fizičkih prepreka, nisu u mogućnosti da rade i neko ih izdržava.
U kategoriju Novo siromaštvo spadaju osobe i porodice čiji uslovi života su u kvalitativnom smislu ispod životnog standarda društva u kome žive. Indikatori za ovu kategoriju su nedostupnost usluga od kojih zavisi kvalitet života i standarda, loši uslovi društvene promocije i zauzimanje određenih društvenih položaja, te rizik osiromašenja i pogoršanja društvenog statusa. Veliki broj osoba u cijelom svijetu ušao je u ovu kategoriju nakon što je zavladala svjetska ekonomska kriza.
Većinu siromašnih u BiH čine zaposleni ljudi
"Prepoznatljivo je da se siromaštvo manifestira na razne načine, među kojima su nedostatak prihoda i sredstava dostatnih da se osigura održiva egzistencija, glad i neuhranjenost, slabo zdravlje, ograničena ili nikakva dostupnost obrazovanju i ostalim temeljnim uslugama, povećana smrtnost, uključujući smrtnost od bolesti, beskućništvo i neadekvatni stambeni uvjeti, nesigurno okruženje, društvena diskriminacija i izolacija. Nesudjelovanje u odlučivanju i u građanskom, društvenom i kulturnom životu zajednice takođe su bitne karakteristike negacije ljudskih prava. Multidimenzionalnost siromaštva kao pojave omogućava nam da o njemu razmišljamo kao o stanju koje karakteriziraju trajna ili hronična uskraćenost resursa, sposobnosti, mogućnosti izbora, sigurnosti i moći koji su potrebni za adekvatan životni standard i ostvarenje drugih građanskih, ekonomskih, političkih, kulturnih i socijalnih prava", navodi se u dokumentu. Svjetske banke "Pregled siromaštva u BiH".
Siromaštvo nije prevashodno problem nezaposlenih, raseljenih, invalida ili porodica poginulih u ratu. Ove grupe zajedno čine manje od polovine siromašnih.
"Većinu siromašnih u BiH čine zaposleni koji žive u porodicama s djecom, što se može objasniti niskim primanjima, tako da jedna plata nije dovoljna da domaćinstvo zadrži iznad nivoa siromaštva. U BiH ima oko 260.000 korisnika programa socijalne zaštite, odnosno po sedam posto stanovnika iz svakog entiteta. Još 125.000 korisnika registrovano je za programe dječije zaštite (2% stanovnika u FBiH i 6% u RS). Kategorije korisnika socijalne zaštite (u oba entiteta) su: djeca bez roditelja, odgojno zanemarena i zapuštena djeca, djeca čiji razvoj ometaju porodične prilike, invalidi i osobe sa teškoćama u psihičkom i fizičkom razvitku, osobe nesposobne za rad i bez materijalnog osiguranja, stare osobe bez porodičnog staranja, osobe sa društveno negativnim ponašanjem, te osobe i porodice u stanju socijalne potrebe usljed posebnih okolnosti", navodi se u dokumentu Svjetske banke.
Kategorizacija siromaštva ne postoji u zakonima BiH, kao ni termin siromašan, već se zamjenjuje terminom "osoba u stanju socijalne potrebe".
Osobe u stanju socijalne potrebe u zakonu
Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Federacije BiH, u članu 11. stav 2. propisano je da se stanjem socijalne potrebe, smatra trajno ili privremeno stanje u kojem se nalazi građanin ili porodica, prouzrokovano ratnim događajem, elementarnim nesrećama, općom ekonomskom krizom, psihofizičkim stanjem pojedinaca ili drugih razloga koji se ne mogu otkloniti bez pomoći drugog lica.
U članu 12. ovog Zakona definisane su kategorije korisnika u stanju socijalne potrebe i to: djeca bez roditeljskog staranja, odgojno zanemarena djeca, odgojno zapuštena djeca, djeca čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, lica sa invaliditetom i lica ometena u fizičkom ili psihičkom razvoju, materijalno neosigurana i za rad nesposobna lica, stara lica bez porodičnog staranja, lica sa društveno negativnim ponašanjem, lica i porodice u stanju socijalne potrebe, kojima je usljed posebnih okolnosti potreban odgovarajući oblik socijane zaštite.
"Propisima kantona krug korisnika u stanju socijalne potrebe može se proširiti kao i prava koja korisnici mogu ostvariti. Prava koja korisnici u stanju socijalne potrebe mogu ostvariti u skladu sa Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Federacije BiH su: novčana i druga materijalna pomoć, osposobljavanje za život i rad, smještaj u drugu porodicu, smještaj u ustanove socijalne zaštite, usluge socijalnog i drugog stručnog rada, kućna njega i pomoć u kući. Propisima kantona utvrđuju se iznosi novčanih i drugih materijalnih davanja, uvjeti, način i postupak za sticanje tih prava i njihovo korištenje. Propisima kantona se mogu utvrditi i druga prava u skladu sa programima razvoja socijalne zaištite i mogućnostima kantona", rečeno je za Klix.ba u JU Kantonalni centar za socijalni rad.
