Sjećanje na zlatno doba jedne klase: Kako je bilo biti radnik u Jugoslaviji, a kako je to danas
Opća besparica, zebnja od toga da li će i idućeg mjeseca na vrijeme imati plaću ili eventualno dobiti produženje ugovora o radu na određeno vrijeme, ustaljena je matrica po kojoj živi veći dio radničke klase u Bosni i Hercegovini. To je totalno suprotna slika od one koja je bila prisutna u vrijeme bivše Jugoslavije, kada je radnik zavređivao znatno veće poštovanje.
Radnik je nekada bio izuzetno cijenjen
Tuzlak Sakib Kopić je u vrijeme bivše Jugoslavije bio zaposlen u kompaniji Polihem, a to doba ocjenjuje zlatnim za radničku klasu. Praveći paralelu između "onoga" i "ovoga" sistema, ističe da je nekada radnik bio izuzetno cijenjen, mogao je živjeti od svoje plaće, osigurati odlazak na godišnji odmor ili priuštiti proslavu praznika u nekoj drugoj državi, dok danas to u većini slučajeva jedino mogu političari, za koje kaže da najbolje i žive u BiH.
"Radnik je u sistemu Jugoslavije bio zaštićen na pravi način i mislim da takav položaj neće imati niti u jednom drugom sistemu. Imali smo sud udruženog rada, tako da radnik nije mogao izgubiti nijedan spor. Danas imamo situaciju da vas gazda može otpustiti ukoliko mu kažete nešto što nije po volji ili niste u mogućnosti taj dan produžiti radno vrijeme. Tada ide sudski proces u kojem uglavnom radnici gube jer su sudije potkupljene, a pravosudni sistem je pod političkim utjecajem", kaže Kopić za Klix.ba.
Kopić danas obnaša funkciju predsjednika Sindikata solidarnosti Tuzlanskog kantona, a u toj ulozi nam kaže da sada nije vrijeme za slavlje, već za proteste, s obzirom na to da radnici nemaju skoro pa nikakva prava. Kako ističe, ostavljeni su na milost i nemilost politike koja je po sebi skrojila zakone o radu i penzijsko-invalidskom osiguranju.
"Prema njima, vi za čitav radni vijek sa minimalnom plaćom na koju ste prijavljeni nećete imati penziju ni od 380 KM. To radniku ne odgovara, ali svakako ide da ruku političarima koji i danas najbolje u BiH žive, sa primanjima od pet ili šest hiljada maraka. Politika je nažalost najisplativije zanimanje u ovoj državi, a ako se njome bavite morate varati narod i njima to nije problem, što vidimo u praksi", nastavlja Kopić.
Ovog sindikalistu najviše boli to što se radnici ne bore za svoja prava, istaknuvši da ih u određenoj mjeri razumije zbog straha koji su im, opet političari utjerali u kosti.
"U današnjoj BiH imate policiju i pravosuđe koji su na strani politike. Vidjeli ste kako su prošli demobilisani borci, koji su također nekada bili radnici, tokom demonstracija u Sarajevu 2018. godine. Pa policija je sa psima išla na njih, dok su samo tražili svoja prava. To je prestrašno", navodi Kopić.
Lijepo doba Jugoslavije pamte i tuzlanski rudari koji ovog 1. maja nemaju razloga za slavlje. Zbog narušenih radničkih prava i neizvjesnosti za opstanak radnih mjesta subotu provode protestujući u Sarajevu.
"Suštinska razlika je da se u vrijeme Jugoslavije cijenio rudar od države, građana i svih ostalih, s obzirom na to da znamo da je to ubjedljivo najteži posao. Rudarski pozdrav: 'sretno' pokazuje kolika je težina ovoga posla i bez obzira na sve primijenjene mjere zaštite i humanizaciju uslova rada, ugroženi ste jer se u jamskim objektima borite sa prirodnom, dirate je i izazivate", kaže nam Zuhdija Tokić, predsjednik Sindikalne organizacije Rudnika uglja Kreka.
U današnje vrijeme rudari su, prema Tokićevim riječima, nažalost, prepušteni sami sebi.
"O njima se samo priča na Dan rudara ili kada nam se, ne daj Bože, desi nesreća. U vremenu pandemije ne možemo primijeniti ni dio mjera koje su predvidjeli krizni štabovi, što znači da je naše zdravlje na poslu ugroženo. U svim tim uslovima odrađujemo posao i pravimo rezultate, a zauzvrat dobijamo to da je upitna naša sudbina i životi porodica zbog egzistencije. Mi se nismo borili za ovakvu državu koja ima ignorantski odnos prema nama. To nas žalosti", naglasio je Tokić.
Pandemija je danas na koljena dodatno bacila radničku klasu
Ionako loš položaj radnika, od prošle godine je dodatno usložnjen zbog pandemije koronavirsa, koja je u znatnoj mjeri narušila bh. ekonomske prilike. Selvedin Šatorović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH navodi da su mnogi radnici ostali bez radnog mjesta, a veliki broj onih koji imaju sreću da i dalje rade, u međuvremenu imaju umanjena ili neredovna primanja.
"Uz to su porasli troškovi života, pa je ekonomski položaj radnika izrazito loš. Desetine hiljada radnika je odmah u prva dva mjeseca od proglašenja vanrednog stanja ostalo bez posla. Taj trend se do kraja godine nastavio, s tim da više nije bilo masovnih otpuštanja. Jedan dio njih se uspio vratiti na svoja radna mjesta, ali to je nedovoljno. Veliki broj sada radi za znatno manje plaće nego prije pandemije, a mnogo je i onih čija su primanja postala neredovna. Sve to stvara dodatni pritisak na radnike jer sve češće ne znaju kako će osigurati ono najosnovnije za sebe i svoje porodice", kaže nam Šatorović.
Potrošačka korpa za četveročlanu porodicu u Federaciji BiH posljednjih godinu i po dana se kreće oko iznosa od dvije hiljade konvertibilnih maraka, a prosječna plaća do 980 KM ne može je pratiti.
"Prosječna plaća ne pokriva ni polovinu najosnovnijih troškova života. Pri tome moramo naglasiti da više od 60 posto radnika u FBiH prima plaću od oko 600 KM, te da je u ukupnom broju zaposlenih izrazito mali broj onih koji primaju prosječnu ili plaću koja je većeg iznosa od tog. To znači da je omjer onoga što radnika prima i što su minimalni troškovi života još negativniji nego to zvanični podaci pokazuju", navodi Šatorović.
Govoreći o gorućim problemima sa kojima se radnička klasa suočava u BiH, Šatorović prije svega navodi sigurnost radnog mjesta i redovna primanja za posao koji radnici obavljaju, akcentirajući da su se tokom pandemije pojavili i brojni novi oblici mobinga nad radnicima, te zloupotrebe radnog vremena, uz pesimizam kada se govori o zdravstvenom sistemu, socijalnoj zaštiti i ponašanju onih koji su najodgovorniji za stanje u kojem se nalaze.
"Naime, prelaskom na rad od kuće mnogim radnicima je povećan broj radnih sati koji se ne evidentiraju kao prekovremeni rad, izloženi su ogromnom pritisku od poslodavaca da moraju biti dostupni 24 sata dnevno. Također, i dalje bilježimo veliki broj kršenja prava radnika iz oblasti njihove sigurnosti i zdravlja na radu. Bilo je, nažalost, mnoštvo slučajeva gdje smo imali oboljevanje ili čak i smrtne ishode zato što poslodavci nisu obezbijedili odgovarajuću zaštitnu opremu i sredstva za dezinfekciju radnicima u vrijeme pandemije. I dalje ima kršenja prava trudnica. Uz to, početkom pandemije su mnogim radnicima nuđeni ugovori za raskid ugovora o radu bez zakonski utemeljenih razloga ili su im nuđeni ugovori sa promijenjenim uslovima koje su radnici, pod pritiskom poslodavca, potpisivali ili bi u suprotnom ostajali bez radnog mjesta", nastavlja Šatorović.
Za promjenu trenutnog stanja, odnosno pomjeranja sa mrtve tačke, Šatorović navodi da je potrebno uraditi nekoliko stvari. Na prvom mjestu stoji odgovornost izvršne vlasti da donese odluke kojima će vratiti osjećaj sigurnosti ne samo radnicima, već i svim ostalim građanima.
"Kada govorimo o Federaciji BiH, onda se to, prije svega, odnosi na donošenje odluke o definisanju najniže plaće. Mi smo jedini dio Evrope koji nema definisan taj iznos nijednim aktom, iako je to propisano konvencijama Međunarodne organizacije rada koje je naša zemlja ratifikovala. Naš zahtjev ostaje da taj iznos bude 1.000 KM. Dalje, predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima moraju sjesti sa socijalnim partnerima i drugim zainteresovanim organizacijama i zajednički odrediti koji su to prioriteti u ovom trenutku, dogovoriti zajedničku strategiju i potom sve resurse usmjeriti na realizaciju dogovorenog. U ovom trenutku je svakako jedan od prioriteta očuvanje radnih mjesta i nadležni moraju biti spremnni pomoći odgovornim poslodavcima, koji poštuju prava radnika, i osloboditi ih nekih obaveza prema državi s ciljem osiguravanja nastavka njihovog poslovanja", smatra Šatorović.
Predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH smatra da ova država može i mora bolje, a da narod, radnici, građani i penzioneri zaslužuju da se oni koje su birali prema njima odnose sa poštovanjem, radeći posao za koji su i više nego dobro plaćeni.
"Sindikat je tu da im pruži svu moguću pomoć i podršku. Moramo glasnije dići svoj glas u borbi protiv korupcije, ponižavanja, omalovažavanja i igranja sa našim životima. Oni koji su ovu zemlju branili i odbranili, gradili i izgradili zaslužuju da ne budu tretirani kao građani drugog reda", zaključio je Šatorović.
