Škole u Podrinju bili su logori smrti, a generacijma novih učenika danas to niko ne pominje
Nevjerovatna je, međutim, činjenica, da su ovakva mjesta, nakon što su poslužila monstruoznim idejama, potpuno normalno pripremljena za redovne aktivnosti. Bez znakova da je bilo koji od objekata bio logor u kojem su mučeni i ubijeni nevini ljudi.
"Logori u školama su formirani širom naše države i praktično ne postoji okupirana općina u kojoj škola u proljeće i ljeto 1992. godine nije iskorištena u tu genocidnu namjeru. Formirani su na okupiranim općinama oko Sarajeva, u cijelom Podrinju, Krajini.. Ključne determinanta zločina nad Bošnjacima od Bijeljine i Zvornika, preko Bratunca, Vlasenice, Srebrenice, do općina Rogatica, Čajniče, Rudo, Višegrad, Foča, Kalinovik, Bileća.. su zatočavanja u škole, domove kultura i masovno ubijanje, torturisanje, mučenje, silovanje civila, među kojima je značajan broj maloljetnika", kaže Muamer Džananović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Etničko čišćenje
Zločini nad civilima Bošnjacima u svim podrinjskim općinama činjeni su po ustaljenom obrascu. Primjerice, zločini u Poljoprivrednom dobru Rogatica, školi u Rogatici, ergeli konja na Borikama, u Crkvenom domu, Rasadniku i drugim objektima trajno će obilježiti živote brojnih rogatičkih Bošnjaka.
"Rajko Kušić je potpisivao borbene izvještaje o smještanju muslimanskog stanovništva u školi u Rogatici. U prostorijama srednje škole u tom gradu svjedoci koji su natjerani da počiste tragove zločina svjedoče, da kada su ušli u prostoriju u kojoj su bila dvojica zatvorenika, od kojih je jedan bio mrtav, da je bio toliko pretučen da je to bila samo gomila krvi i mesa koju je bilo nemoguće prepoznati i identifikovati", naglašava Džananović.
S druge strane zločini nad Bošnjacima u općinama Rudo, Čajniče, Kalinovik su u manjem fokusu javnosti i istraživača, međutim zatvaranje u logore u lovačkom domu "Mostina", u PU u Čajniču i u školi započelo je već u aprilu, te su zločini počinjeni u narednom periodu dok nije ubijen, mučen i protjeran sve i jedan Bošnjak.
"Oko stotinu žrtava ubijanja u općini Rudo i potpuno "čišćenje" Bošnjaka iz ove općine učinjeno je po identičnoj matrici. Potraga porodica za posmrtnim ostacima njihovih najmilijih traje i danas. Pored svih zločina nad civilima u Kalinoviku treba navesti činjenicu da je značajan broj Bošnjaka uglavnom iz Foče i Gacka odveden u osnovnu školu u Kalinoviku, gdje su premlaćivani, silovani i ubijani", navodi Džananović.
Škole kao logori smrti
Podsjeća da su srpske snage u Foči činile monstruozne zločine nad bošnjačkim civilima, te da je na sličan način "etničko čišćenje" izvršeno u Višegradu, gdje su također u genocidne svrhe korišteni objekti škola.
"Zatočavanje u KPD-u Foča i razni oblici zlostavljanja, mučenja i ubijanja, te silovanje i seksualno zlostavljanje u Srednjoškolskom centru Foča, sportskoj dvorani "Partizan", Karamanovoj kući, po drugim privatnim kućama i stanovima postaju obilježje genocida nad Bošnjacima Foče. Mitar Šipčić, član Kriznog štaba, bio je na čelu stražara u srednjoj školi u Foči. Dragan Gagović, šef fočanske policije, viđen je u Srednjoškolskom centru u Foči i u dvorani "Partizan" i po svjedočenjima učestvovao je u silovanjima. Vojnici i policajci su izvodili žene i djevojke i masovno ih silovali. Ti krizni štabovi su imali ključnu ulogu u formiranju zatočeničkih objekata od Prijedora, Zvornika, Foče do praktično svake općine koja je smatrana srpskom", kaže Džananović.
Tokom genocida iz jula 1995. godine u Srebrenici i Žepi blizu 800 stanovnika Žepe nadalo se da će nakon predaje Žepe u ruke agresora, spas pronaći u Srbiji.
O zločinu se ne govori
"Nakon što su stigli u Srbiju tamo su mučki zlostavljani u pripremljenim logorima Šljivovica i Mitrovo Polje. Neki su i ubijeni, a većina ostala u logorima i nekoliko mjeseci 1996. godine, dakle, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, čija potpisnica je i Srbija. Određeni broj Bošnjaka iz gornjeg Podrinja je zatočen i u Boki kotorskoj u Crnoj Gori, što je manje poznata i istražena činjenica, gdje su također bili izloženi raznim brutalnostima", kaže Džananović.
Specifikum je da su nakon zločina u većini "etnički očišćenih" mjesta prostorije očišćene od tragova zločina i pripremljene za redovne aktivnosti.
"Nastavni proces u školama uredno je nastavljen već krajem 1992. godine. Do danas učenicima škola u RS-u niko ništa ne govori o toj monstruoznoj historiji objekta u kojima djeca provode veći dio dana. Danas im servirate obrazovni, odnosno nastavni plan i program ili okačite na zidove ikonografiju koja ide u prilog daljeg razdvajanja. Ili ispred škole gradite spomenik, a u školi spomen sobu onima koji su učestvovali u takvim barbarskim zločinima. Mnogo je generacija od 1992. godine raslo na ideji da se tu nije ništa posebno dešavalo, da i to što je činjeno je ispravno, ili da su oni koji su to činili zapravo heroji. Je li moguće da se do danas nije pojavio niti jedan učitelj ili nastavnik da ispriča toj djeci kako monstruozni zločini su počinjeni nad Bošnjacima i Hrvatima u njihovim drugim kućama, što škole jesu", zaključuje Džananović.
