Špijuni, izdajnici i evropski šampioni: Kako izgleda politika u BiH, a posebno u Bošnjaka
Kultura dijaloga u politici skoro i ne postoji, rasprava argumentima je već zaboravljena disciplina, a podjele nikad izraženije. Politike nema, jer se politika svela na međusobne obračune, botovske bitke dok je odgovornost zanemarena.
Hrvatski i srpski politički blok
Među strankama sa hrvatskim predznakom nema suštinskih nepoznanica. Uz nekoliko skoro izoliranih primjera opozicije, suštinska politička moć je koncentrisana u i oko HDZ-a i organizacije nazvane HNS (Hrvatski narodni sabor), a u obje varijante apsolutnu moć ima Dragan Čović.
Stranke koje se identificiraju kao srpske i uglavnom su registrirane u entitetu Republika Srpska pokazuju nešto veću diferencijaciju, koja se ogleda u borbi za vlast. No, ključnu moć ima SNSD Milorada Dodika sa širokom listom stranaka koje drži kao ukras pluralizma.
Nekoliko opozicionih stranaka je manje više nemoćno, izuzev u pojedinim gradovima, gdje lokalno vladaju. Ali ono što je karakteristično za vlast i opoziciju u RS-u je crvena linija tema i pitanja gdje stoje na identičnim pozicijama. To su odnos prema ratu, negiranje ili nepriznavanje genocida u Srebrenici te generalno haških presuda.
Dojam probosanske politike je da se sa trenutnom opozicijom u RS-u (SDS, PDP) lakše može graditi konstruktivna politika države, ali je moć tih stranaka sve slabije izražena i u posljednjih 18 godina samo su u jednom mandatu participirali u državnoj vlasti.
Probosanske stranke
Tamo gdje je politički najprometnije i najizazovnije je među strankama čije su centrale u Sarajevu, a ideološki i programski za sebe kažu da spadaju u probosanski ili bošnjački politički blok.
Okupirani međusobnim borbama, optužbama za izdaju, za špijunažu, za poltronstvo, za grijehe iz prošlosti, za nesposobnost, za političku kratkovidnost i još štošta već godinama nema jasno nikakve kulture političkog dijaloga, a kamoli vidljive strategije i plana kod ključnih tema. Često se stječe dojam da su i vlast i opozicija dovoljni jedni drugima te da u međusobnim borbama nisu ni svjesni da su sami sebi svrha.
U takvim odnosima u entitetu FBiH stvorena je toksična atmosfera sa primjesama paranoje. To je najslikovitije izraženo u verbalnom ratu na relaciji Narod i pravda i SDA te DF. U pokušaju da opravda svoju politiku, saradnju i pristajanje na zahtjeve HDZ-a, Konaković je često sklon generalizaciji, površnoj analizi odnosa i epizodnim primjerima koji ne predstavljaju sliku cjelokupnih odnosa. Tu do izražaja dolazi otvaranje mnoštva tema, od kojih se nijedna ne zatvori niti dobije jasan epilog.
Zbog toga ga se često iz opozicije optužuje za poltronstvo naspram politike HDZ-a, ali i zvaničnog Zagreba.
S druge strane pojavljuje se protuteža takvom pristupu, s novom epizodom o drugoj vrsti izdajništva. Sada Konaković plasira tezu o špijunima iz redova SDA i DF-a koje navodno instruira Srbija, odnosno BIA.
Suštinski politika u BiH se svela na pokretanje teme, koja je često spin i koja neće imati svoj epilog. Previše je primjera zadnjih godina koji to potvrđuju. Tema se pokrene, slijede optužbe, a dokazi postaju nečija mišljenja. Potom tema pada u zaborav, do neke druge prilike.
Korak naprijed, nazad dva
Politika na probosanskom i bošnjačkom bloku se dijeli i kod pristupa međunarodnoj zajednici. Pa se često kritika politike Evropske unije, OHR-a ili slično tumači kao sukobljavanje sa Zapadom. Suštinski političke mudrosti nema ni na jednoj strani. Niko nema strategiju ni jasan plan kako rješavati ključne probleme. Svi žele vlast, i svi su bili u vlasti barem jednom, a izgovor za nemoć im je Dejtonska košulja.
Političari svijetla obraza tvrde da smo šampioni na EU putu, da se naša riječ pita, a svaki izvještaj iz EU i pozicija BiH govori nešto drugačije. Proces je spor i u principu se zasniva na koraku naprijed, a nazad dva.
Politika u BiH se pokušava voditi linijama manjeg otpora pa makar i na svoju štetu. Kritika se tumači kao plaćeništvo, a teme pokušavaju nametnuti anonimni internet jurišnici.
Koliko je probosanska politika bezidejna i nemoćna najbolje opisuje rezultat izbora u Srebrenici i generalno u RS-u. Nema strategije, nema vizije, nema dijaloga i nema crvenih linija.
