Srbi iz Sarajeva: Nećemo imena svoje rodbine na Zlatištu; Dukić: Imate li takvih?
Neki od građana Sarajeva srpske nacionalnosti proslijedili su našoj i drugim redakciji pisma te su na društvenim mrežama također objavili svoje mišljenje o spomeniku srpskim žrtvama koji bi trebao biti sagrađen na Zlatištu, a na kojima oni koji podižu spomenik, navodno žele upisati i imena članova njihovih porodica.
Ono što je suština njihovog reagiranja na vijest da bi se na spomeniku, ako do njegove gradnje uopće dođe onako kako se najavljuje, mogla naći imena članova njihovih porodica koji su ubijeni u opkoljenom Sarajevu od 1992. do. 1995. godine, je to da njihovim najmilijima "spomenik ne trebaju dizati oni koji su ih ubijali".
Saveza logoraša RS-a spomenik smatra znakom sjećanja na više od, kako kažu, 6.000 ubijenih sarajevskih Srba. Da li je neko pitao porodice ubijenih Srba iz Sarajeva žele li da imena njihovih najmilijih budu ispisana na tom spomeniku i kako komentira to da oni javno negoduju zbog toga, pokušali dobiti odgovor od Branislava Dukića, predsjednika tog udruženja logoraša.
"Ja ne znam ko su te porodice koje su ostale u Sarajevu. Vjerovatno im niko nije poginuo i zato se tako i ponašaju", kazao je Dukić.
Konstataciju da se radi o ljudima kojima su zaista ubijeni članovi porodica i pitanje da li je tačno da bi se i ta imena našla na spomeniku, ukoliko zaista dođe do njegove gradnje, Đukić je isprva ignorirao.
"Bit će upisano 6.327 imena Srba koji su poginuli u Sarajevu i oko Sarajeva i 126 logora", kazao je.
Na ponovljeno pitanje namjeravaju li on i njegovo udruženje na spomenik staviti i imena ubijenih Srba iz opkoljenog Sarajeva i da li je za to tražio saglasnost njihovih porodica, Dukić je kazao:
"Nemam ja šta s njima razgovarati. Ko je to rekao za njih? Oni se javili, neko im poginuo, je li? Imate li takvih? Recite ko je? Mene znate imenom i prezimenom. Ma doviđenja bolan, kakvi Srbi i Sarajevo", rekao je Dukić.
Naime, među onima koji su reagirali na ovakvu mogućnost postavljanja imena na spomen-obilježje je i Vladimir Stanišić, koji živi u sarajevskom naselju Hrasno, od 1978. godine, odnosno od rođenja.
"Želim dati svoj glas protiv laži i neistina koje se u zadnje vrijeme plasiraju po portalima i novinama, a vezane su za krst na Zlatištu ,koji pokušavaju predstaviti kao spomen nastradalim građanima Sarajeva pravoslavne vjeroispovijesti. Ja sam civilna žrtva rata, teško sam ranjen 25.12.1992. godine u svom stanu. Ranjen sam od strane Vojske Republike Srpske, snajperom sa jednog od položaja na Hrasnom brdu koji su bili pod njihovom kontrolom i odakle nas je cijeli rat snajper sa tog položaja ubijao u ovoj ulici. Imao sam 13 godina", naveo je Stanišić.
On je u svom otvorenom pismu upućenom medijima napisao kako su mu također bili ranjeni otac i brat.
"Totalno apsurdnim smatram činjenicu da oni, koji su nas ubijali u periodu 1992.-1995. sada podižu krst kao spomen na to što su nas ubijali. Bizarno je, u najmanju ruku, sada podizati spomenike ljudima koje su ubijali a pravdati to nekim pričama o žrtvama pravoslavne vjeroispovijesti koje je ,navodno, ubijala naša Armija BiH. Naime, istorijska činjenica i ono što apsolutno niko ne može opovrgnuti je da je Armija BiH bila sastavljena od ljudi svih vjeroispovijesti-pa i moj otac je bio u njoj, eto pravoslavac, sa svim svojim prijateljima pravoslavcima, katolicima i muslimanima, od prvog dana rata. Branio je mene, mog brata i moju majku od ljudi koji su pucali na nas - Vojske Republike Srpske", naveo je Stanišić.
Između ostalog, on je naveo i to da spomenik ubijenim Srbima u Sarajevu ne trebaju podizati isti oni koji su zaslužni za to da on u svom tijelu još uvijek ima metak, a što je njihova zasluga.
"Meni vaš krst ne treba, ostao mi je metak koji se nije mogao izvaditi i koji me na svaku promjenu vremena podsjeti na vas. Ostali su tragovi gladi, straha, ostali su mi snovi gdje svi ginemo i koji me proganjaju evo 20 godina, ostalo mi je da na pucanje petarde krenem leći na pod", kaže Stanišić.
Među onima koje su napisale slično pismo medijima je još jedna Sarajka. Ona navodi da je njena majka Nataša Vlačić ubijena u ratu na isti način na koji su ubijene stotine Sarajlija.
"Poginula je noseći kanistere kad se s mojim ocem vraćala iz reda za vodu na Skenderiji, obučena u ljubičaste hlače i gornji dio moje trenerke sa slikom veselog američkog tinejdžera. Geler ju je pogodio u glavu. Ja sam je čekala kući i nikad je nisam dočekala. Čula sam zvuk granate koja ju je ubila na domak kućnog praga. Bila je i ostala najveća ljubav mog života.
Moja majka je u mladosti svirala violinu i pjevala u horu Radio Sarajeva, pisala pjesme, diplomirala Filozofiju, mrzila je sve nacionaliste, a naročito Radovana Karadžića koga je poznavala kao primitivca još od studentskih dana i iz vremena zajedničkih nastupa mladih pjesnika", navodi kćerka ubijene Nataše.
Ovo je ostatak njenog pisma:
"Moj ujak, Momir Vlačić, je igrom sudbine ranjen u granatiranju Baščaršije istog dana kada je ubijena moja majka a njegova sestra. Preminuo je četrnaest dana kasnije u Kliničkom centru od posljedica ranjavanja. Bio je istaknuti violinist Sarajevske filharmonije i član originalne ratne postave Sarajevskog gudačkog kvarteta, koji je djelovao u najtežim danima Sarajeva. Zvali su ga sarajevskim Paganinijem.
Bio je pravi umjetnik, bonvivan i vatreni navijač Želje.
Posljednji put kada smo se sasvim slučajno sreli na Mejtašu, te nesretne 1992. godine, rekao mi je: “Svi mogu otići odavde, ali ja i moja sestra nikada nećemo napustiti naš voljeni grad”. Tako je i bilo.
Na smrtovnici moje majke iz oktobra ’92. godine, objavljenoj u Oslobođenju, navedeno je da je poginula: “…kao sam dragi Bog zna koja po redu nevina žrtva zločinačkog i četničkog granatiranja Sarajeva”.
Zar da se njeno ime i ime njenog brata nađu na spomeniku kojeg podižu oni koji su ih ubili?!".
Njih dvoje nisu jedini koji se protive tome da se njihovi najmiliji povezuju sa spomen-obilježjem na Zlatištu.
Park Residence poprima završne obrise: Privedene kraju ključne građevinske faze
Lalatović: Nije ni Feđa Dudić Miloš Obilić, zamislite da sam ja ovo uradio u Sarajevu
