Srbijanski novinar Bojan Tončić: Osjećam stid i prezir zbog prekrajanja istine o genocidu u Srebrenici
Gospodine Tončiću, postoje najmanje dvije "istine" kada je riječ o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini, tako je i s dešavanjima u Srebrenici 1995. godine. Zašto bi zvaničnici Srbije imali svoju istinu o tom događaju kad insistiraju na tome da se u Bosni i Hercegovini devedesetih godina desio građanski rat?
Tražiti logiku u onome što srbijanski funkcioneri govore i čine u vezi s ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ratnim zločinima, njihovoj interpretaciji i pravosudnom epilogu, u najmanju ruku je potpuno besmislen posao. Rat u Bosni i Hercegovini bio je brutalna agresija Srbije na tu zemlju, praćena zločinima i anticivilizacijskim postupcima, progonom nesrba, osnivanjem koncentracionih logora, mržnjom do bestijalnosti.
Već godinama je na djelu nastavak rata, najpreciznije rečeno, bez oružja, iako postupci koji vrijeđaju žrtve i obesmišljavaju kažnjavanje počinilaca pogađaju taj ranjivi dio populacije, reći ću figurativno, gotovo jednako teško, kao i vatreno i hladno oružje. Suočenje s prošlošću u Srbiji podrazumijeva sve poznate pojavne oblike do kojih su došle različite naučne discipline i koje su rezultat brojnih istraživanja. Široka lepeza "suočenja" podrazumijeva korištenje svih faza odjednom, u ovdašnjem slučaju, zarad obesmišljavanja istine. Pa ćemo tako u javnosti naići na potpuno negiranje i samog učešća Srbije u ratu, do dežurne floskule "a šta su tek oni nama radili". Pritiješnjeni dokazima, sudskom istinom i presudama dežurni propagandisti među novinarima, pomahnitalim desničarima, navodnim "državnicima" među banditima na najvišim funkcijama, priznat će, ipak, da nečega jeste bilo, ali da je država kaznila i kažnjava krivce, što je, naravno, notorna laž. Uz izuzetke koji nisu princip, nego rezultat hrabrosti i etičnosti pojedinaca u obezglavljenom mafijaškom pravosuđu.
Više od dvije decenije je prošlo od rata u BiH, a još uvijek se, mahom među ljudima koji se nisu ni "svađali", govori o pomirenju. Glasa razuma među političkim liderima nema. Šta u takvoj situaciji pomirenje uopće znači?
Imam, moram priznati, maksimalističke zahtjeve, jer pomirenje je uslov za normalan život na Balkanu, u regionu bivše Jugoslavije i u tom kontekstu smatram da se mora uspostaviti kažnjivost zločinaca koji danas slobodno hodaju i, štaviše, obavljaju odgovorne funkcije, kakav je slučaj s haškim osuđenicima koji su se vratili u Srbiju, besmisleno, neshvatljivo s aspekta svrhe kažnjavanja, oslobođeni nakon dvije trećine izdržanih kazni.
Kada je reč o političarima, njihova je logika jasna, podsticati nacionalističke porive u sluđenom biračkom tijelu, trenirati epsku retoriku koja od naroda pravi skup svetaca, iako je riječ o gomili koja je održavala, ili se šutke mirila sa zločinima.
Oni koji se, kako kažete, "nisu ni svađali" uglavnom su sačuvali makar krhotine razuma i zdravog odnosa prema realnosti, žele da se narodi zbližavaju, da se prožimaju njihove kulture, da mješovite sredine budu zdrava mjesta za život.
Ti ljudi, a ima ih na svim stranama, svjetionici su za sve koji žele da ih čuju. Zato danas imamo takvu manifestaciju kakva je Bookstan u Sarajevu, ranjenom gradu velikog srca, okupljanje ljudi s integritetom, onih koji misle svojom glavom. Imamo i brojne druge skupove i smotre širom bivše Jugoslavije (najsnažniji su mi utisci sa upravo završenog trećeg Bookstana), kao putokaz mlađima ka društvu lišenom uskogrudosti i zatvorenosti, društvu koje poštuje nadarenost i ljudske vrijednosti.
A da li će se države pomiriti? Teško, neće. Ko će da se izvini? Iz Srbije niko, lagat će svi koji zauste takvo nešto i bolje je da šute. Da bi se neko izvinio u moje ime, mora da bude dezerter ili da dokaže šta iskreno misli o svom učešću u ratu. Vili Brant je kleknuo pred spomenik žrtvama fašizma, ali, Vili Brant je bio dezerter. Možete li da zamislite vrijeme u kojem će Srbija većinski glasati za dezertera. Za onoga koji joj svojim postupkom iz prošlosti nagovještava da neće podilaziti njenom sumanutom nacionalizmu, da joj neće davati da iscrtava nove mape krvlju nevinih žrtava.
Ima li napretka za Srbiju pa i za druge države nastale disolucijom Jugoslavije, bez lustracije odgovornih za politiku zločina koji su činjeni u ime građana?
Suštinski, već sam vam odgovorio, neće biti lustracije, neće biti ničega pozitivnog što bi pružalo makar i nadu da će se istinski utvrditi krivica. Kako država da osudi samu sebe za državne zločine, kako da promoviše takav sistem vrijednosti. U međuvremenu, žrtve će patiti, oboljeli od PTSP-a će, u državi koja nije bila u ratu, ubijati komšiluk ili sebe same, ostavljeni bez zdravstvenog nadzora, lijekova, socijalne pomoći. Bogatit će se zločinci i njihovi potomci, zidat će nakazne bogomolje, potajno se nadajući kupovini indulgencije od još bogatijih popova. No, ne brinimo, bit će nam dozvoljeno da protiv toga demonstriramo – možete li zamisliti koliko je to zlikovcima zabavno.
Često imamo priliku da čujemo da su nacionalizmi samo manifestacija društava iznutra prožetih korupcijom i kriminalom. Kako vi na to gledate?
Mislim da je nacionalizam starija, neizlječiva bolest, iako svete knjige kažu drugačije. Ili će biti da je otpočetka bilo toliko prožimanja, da je teško napraviti tačan slijed: u svakom slučaju, nacionalizam je uvijek podrazumijevao žrtvovanje ljudi koji nisu iste nacije, zločine prema njima, sakaćenje, silovanje, pljačku i progon. Ko to nije želio da vidi i razumije, ko i danas negira tu neoborivu činjenicu, čini to s umišljajem, počinilac je ili saučesnik.
Godinama ste pisali o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini pa tako i o genocidu počinjenom u Srebrenici. Kako gledate na općeprihvaćeno prekrajanje istine o dešavanjima u julu 1995. godine u tom gradiću?
Mogu jedino da pomenem dva snažna osjećanja, stid i prezir.
Stid je isuviše individualno osjećanje i ne bih njime javno mahao, siguran sam da nisam jedini čovjek u Srbiji koji se stidi, mnogi su uradili mnogo više da se tema srebreničkog genocida drži u javnosti, da poziva na javnu debatu, da provocira kao veliki društveni izazov. Ali prezirem sve koji sprečavaju i sam početak krivičnog postupka optuženima za ubistvo 1.313 civila i zarobljenika u Kravicama, sve koji šute o tome kako je naoružavanje i opremanje hordi Ratka Mladića bilo državni posao Srbije, osmišljen u Beogradu, realizovan u Istočnoj Bosni, kao, uostalom, i brojni četnički zločini tokom Drugog svjetskog rata. Prezirem one koji podučavaju djecu veličajući zapovjednika zlikovaca kao heroja. Dugačak bi bio spisak, neka odmah iza počinilaca bude predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji insistira na tome da se riječ genocid ne pominje.
Svaka je godišnjica genocida prilika da se podsjetimo na činjenicu da je Srbija prva i dosad jedina država na svijetu koja je presudom Međunarodnog suda pravde (2007.) proglašena odgovornom za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. I da je genocid za realizatore velikosrpske hegemonističke ideje bio ornamentalni detalj koji je plaćen hiljadama života.
Oni koji podsjećaju duboko su frustrirani činjenicom da žive u društvu bez razuma i empatije.
Šire gledano, zločini u Bosni i Hercegovini, ubijanje Sarajeva projektilima sa Kalemegdana, logori u Prijedoru, Omarskoj, Keratermu, logori u Srbiji (Šljivovica, Mitrovo polje) nekažnjeni su i, najverovatnije, nekažnjivi. Pored nas hoda general Novak Đukić, ubica tuzlanske mladosti, ratni zločinac kojem je izrečena presuda. Nije lako u Srbiji, nije učtivo to ni pominjati, pored preživjelih žrtava i porodica ubijenih.
