Seoba dojučerašnjih povratnika u Srebrenicu krenula je posljednjih mjeseci i o tome se govori javno.
"Ljudi idu u Holandiju ili u Francusku. Ja ostajem zgrožen kad čujem to da su naši ljudi iz Srebrenice primorani napustiti grad. Srebreničani rasprodaju sve i odlaze", kazao je Senahid Hasanović odbornik Skupštine Opštine Srebrenica, objavio je Deutsche Welle.
Sve što stane u jednu torbu
"Dvanaest godina je otkako sam se među prvim vratio sa ženom i dvoje djece u Sjedače na Drini. Obnovljena mi je kuća i dobio sam frezu, ali posla i bolje budućnosti nema ni za mene niti za sinove. Kada smo vidjeli da ovdje nema života, ja sam rekao sinovima da spakuju sve što može stati u torbu i da idu preko bijela svijeta pa dokle stignu", ispričao je Amir Zilić.
Istakao je da ni sam ne zna od čega uspije preživjeti svaki mjesec. Jedini spas su mu koze koje je kupio od prodaje gljiva i šljiva.
Njegova dvojica sinova su prije nekoliko dana otišla u Holandiju.
"Rekao sam im: 'Probajte u Holandiju, ako ne može tamo probajte na drugo mjestu. Samo se više ne vraćajte ovamo.' Da imam novac da platim prijevoz i ja bih sutra otišao. I ne samo ja. Još najmanje dvije porodice iz našeg sela se upravo spremaju da odu", rekao je Zilić, dodavši da vlast ne zanimaju povratnici na selo.
"Mi smo za njih građani petog reda", kazao je.
"Bosne nema nigdje"
Načelnik Opštine Srebrenica Ćamil Duraković nije zabrinut. Istakao je da ljudi odlaze i dolaze slobodno bez prisile. Smatra da to nije problem jer neki ljudi odlaze, iako su dobili brojne donacije..
"Bez obzira na to šta da im se dodijeli i obezbijedi, ja vjerujem da bi te porodice otišle. Nažalost ima nekih koji su otišli, a koji su možda dobili najviše od svih. Mislim da je to individualna odluka i bojim se da će se vratiti brže nego što su otišli", rekao je Duraković.
Oni koji ostaju su na neki način razočarani odlukom svojih komšija koje su odlučile otići. Oni kritično poručuju da u dolini Drine niko ko želi raditi ne može biti gladan.
"Svako ima pravo da želi bolje", rekao je Hasib, jedan od onih koji su sreću već potražili na zapadu, ali se ipak vratili. Hasib je jedno vrijeme boravio u Švedskoj. Danas, pak, poručuje: "Bosne nema nigdje. Bolje je ovdje živjeti od 200-300 maraka mjesečno, nego od 2.000 u inozemstvu."
