Piše: Asim Bešlija
Priča je istinita. Žena koja je sa porodicom čitav rat proživjela u Hrasnici, zbog svoje nacionalnosti koja je očito pogrešna i za mjesto i za vrijeme, počela je razmišljati da svoju i budućnost svoje djece traži negdje drugo. Van izvikanih granica multietničkog i multikulturalnog Sarajeva koje se busa u prsa svojim komšijskim odnosima i bogomoljama koje samo što ne dotiču jedna drugu. Idilična priča sa razglednica.
Međutim, kada se spustite među obični svijet i zarovite u odnose među ljudima, priče su mnogo surovije. Dakle, naša junakinja iz Hrasnice koja je igrom prilika srpske nacionalnosti, počela je razmišljati da nakon svega napusti svoj dom u kojem živi čitav svoj život jer je komšiluk postao toliko neprijateljski da je pitanje vrijedi li više živjeti zajedno. Ako se jedna normalna osoba ni pored užasa rata nije željela odreći rodnog mjesta, sada, 13 godina poslije razmišlja da ide, onda su stvari izmakle kontroli.
Desilo se, na primjer, da je nakon pobjede Turske nad Hrvatskom na ovogodišnjem Evropskom prvenstvu u nogometu, cijelo Sarajevo zahvatila iracionalna slavljenička atmosfera kao da smo svi vlasnici turskih pasoša. U Hrasnici su na ulice izašli uglavnom tinejdžeri i uz buku skandirali parole poput 'Ovo je Teheran', 'Ubij Srbina', i tako dalje, što je gospođi koja nam je ovo sve ispričala stvorilo, u najmanju ruku, veliku nelagodu. Naime, prvo je pitanje bilo – kako odgajati djecu u takvoj sredini u kojoj već tinejdžeri bivaju odgajani da mrze druge i drugačije bez ikakvog razloga, i je li budućnost ovdje uopšte moguća?
Možda je krv u žilama upravo ledila činjenica da sa radi praktično o djeci na kojoj će ostati budućnost baš ovog grada, koji se predstavlja kao jedna tolerantna sredina spremna da primi sve dobronamjerne.
Gospođa će možda odseliti, napustiti svoj dom i skrasiti se negdje na etnički čistom dijelu BiH gdje uglavnom žive Srbi kako bi osjetila sigurnost. Učini će to još neka porodica kojoj je provokacija preko glave. A zidovi, umjesto da se ruše, postajaće sve deblji. Pitaćemo se onda gdje nestaje ta ideja Bosne i Hercegovine koju su Bošnjaci i prvi predsjednik nezavisne zemlje Alija Izetbegović, promovirali kao najvišu vrijednost.
No, sasvim je u redu i kritika zašto stalno spominjati Sarajevo ako je situacija u Banjaluci ili Bijeljini mnogo gora? Upravo zbog toga što Sarajevo nikada nije gradilo imidž sredine koja je ljude proganjala zbog njihove vjerske ili druge tradicije, a danas, u miru, kada vraća svoj fizički sjaj, atmosfera je takva da se sprovodi gotovo tiho etničko čišćenje. U gradu odrastaju generacije spremne na obračun sa svime što je drugačije od njihovog, rječnik pun ustaša i četnika već je postao svakodnevnica, a sarajevske vlasti uljuljane su u materijalnom blagostanju i ne rade ništa da ponovo prigrle stanovnike koji su na ovaj ili onaj način napustili grad, zavedeni bolesnim idejama o gradnji nekog novog i 'starijeg' Sarajeva.
Nekako kao da je postalo normalno da je Sarajevo glavni grad Bošnjaka i islama pa je takav njegov identitet i neka zvanična politika dok je multi-kulti princip samo poštapalica za zvanične govore.
Životi malih ljudi mimo nacionalnih kolektiva nisu važni. Nije važno ni što se osipa ta ideja 'mjesta za sve' koja je jednu pitomu dolinu pretvorila u nacionalistički poligon koji primitivni političari poput Milorada Dodika mogu vrtiti oko malog prsta jer za to imaju sve više argumenata. Gdje je nestalo Sarajevo u kojem nije bogohulno nositi krst ili križ u sred bijela dana a da ne strahujete da će vas neko provocirati i nešto vam dobaciti? I hoće li se vratiti ono vrijeme kada su osim džamija i crkve bile pune za vjerske praznike, i kada su svi slavili sve?
Možda da budemo optimisti i da se prisjetimo onog ratnog stiha u opkoljenom gradu kada je bilo pitanje 'biti ili ne biti' - Sarajevo će biti, sve drugo će proći.
