Šta Dodikove radikalne najave znače u praksi: Zatezanje konopca u ispipavanju granica

S obzirom na to da je ostala samo godina do Općih izbora, taktika predsjednika SNSD-a je jednostavna, donošenje radikalnih odluka, ali postepena realizacija s ciljem ispipavanja pulsa međunarodne zajednice i držanja opozicije taocem svoje politike.

Granica političke destruktivnosti

Na prvom mjestu Dodik će nastaviti osporavati legitimitet Christiana Schmidta. Isto tako, donošenje zakona kojim se odbija Inzkov zakon u Narodnoj skupštini, prvi je korak u njegovom pristupu, međutim nedovoljno radikalan, dok na terenu ne pokuša spriječiti rad SIPA-e, OSA-e ili neke druge institucije.

Zbog toga Dodik dodatno podiže ljestvicu, prvo tromjesečnim najavama, a zatim skorom realizacijom prijetnji da će povući pojedine odluke Narodne skupštine kojima su ranije prenesene nadležnosti na državu, ovog ili početkom idućeg mjeseca.

Sama praktična implementacija odluke da se se formira vojska Republike Srpske i spriječi djelovanje Oružanih snaga BiH na prostoru entiteta RS mogla bi trajati veoma dugo, kao i sve ostale. Formalno, NSRS će donositi odluke kojima će navodno osporiti nadležnost državnih institucija, međutim, Dodik će čekat što duže na njihovu implementaciju, ne napuštajući državne institucije, odnosno ostavljajući prostor da napravi korak unazad ako pritisak bude prevelik. On je to na neki način najavio rekavši da će u roku od tri, četiri ili pet mjeseci formirati vojsku i izaći iz Oružanih snaga BiH. S obzirom na nejasan rok, očekivano je da takvu odluku, u skladu s trenutnim okolnostima, prolongira.

Da bi politički preživio, Dodiku će biti dovoljno da međunarodna zajednica ili predstavnici bosanske strane pristanu na bilo kakve pregovore i time daju legitimitet ucjenama, prijetnjama i vaninstitucionalnom djelovanju. Pristup predsjednika SNSD-a svodi se na postepeno zatezanje konopca, proizvodnju straha i produbljivanje krize u nadi da će suprotna strana, zbog "mira u kući", pokleknuti, ući u dokazno besmislene pregovore, i još jednom ga izvući iz nevolje u kojoj se svojom destruktivnom politikom našao. S tim u vezi, ako se pregovara u okviru koji definiše Dodik, to je potvrda ispravnosti njegove politike, jer samo on u tom smislu može nešto dobiti.

Otvarajući više pitanja istovremeno, Dodik se nada da će mu međunarodna zajednica popustiti makar na jednom, i onda ući u proces pacifiziranja bosanske strane i prihvatanje još jednog trulog komprimisa, što se već ranije dešavalo. Prijedlog Bakira Izetbegovića da sjedne s Dodikom i Draganom Čovićem, na inicijativu stranaca, primjer je takve politike dijela međunarodne zajednice.

Šanse da Dodik, bez upliva međunarodne zajednice, u izbornoj godini napravi bilo kakvo odstupanje od spomenute politike su minimalne, ali će na sve moguće načine vjerovatno izbjegavati da dođe do direktnog konflikta institucija BiH i entiteta, jer će to predstavljati minimalno početak ograničenog sukoba, koliko god njegovi najbliži savjetnici tvrdili drugačije.

Nelegalnim odlukama može pokazivati odlučnost, ali na implementaciju će morati čekat da konopac ne bi previše zategnuo, do tačke pucanja.