Šta je to olimpijski duh i jesu li nam samo godišnjice ostale?

Je li to pravi izbor i da li treba nastupati neki domaći izvođač, gdje je simbolika i ostala pitanja zakupila su javnost na društvenim mrežama. No, simbolički gledajući to je možda tek trivijalno pitanje.

U tom smislu bi bilo primjerenije postaviti pitanje šta Sarajevo danas ima od olimpijskog sporta i često spominjanog duha olimpijskih igara? Ako već dočekujemo 40. obljetnicu tako važnog događaja, osim prizivanja sjećanja onih koji se jasno sjećaju romantike, filmskog zapleta s iščekivanjem snijega i nikad bolje atmosfere u društvu, onda bi se trebalo zapitati koliko smo svih ovih godina sačuvali ljubav prema igrama i sportu.

Lijepo je što se Sarajevo upisalo u historijske knjige gradova koji su imali čast da organiziraju takvu sportsku smotru, ali bi bilo još ljepše da 40. godišnjicu od igara dočekujemo sa promocijom desetina novih mladih skijaša i skijašica, sa funkcionalnim skakaonicama na Igmanu, sa upotrebljivom bob stazom i tako dalje.

Uz jasan hendikep rata i svih nedaća koje su se sručile na glavni grad, ne može se zanemariti pitanje trenutne bh. pozicije zimskih sportova.

Zašto imamo samo jednu skijašicu koja se bori za bodove u svjetskom kupu? Zašto ta skijašica mora moliti za finansijsku pomoć? Zašto naš jedini sankaš mora moliti za nove sanke? Zašto niko nije ustrajao na obnovi ledene dvorane u Skenderiji? Zašto smo se toliko udaljili i zaboravili te praktične stvari.

Zar ne bi bilo divno da se 40. godišnjica proslavlja novim uspjesima skijaša i vraćanja bh. planina na svjetsku mapu takmičenja, jer ne može se vječno živjeti od uspomene na Jure Franka i legendarni klizački par iz Velike Britanije Jayne Torvill i Christophera Deana, koji je žario i palio u Sarajevu.

Kada je 1977. godine u Atini tadašnji sarajevski gradonačelnik Anto Sučić predstavljao Sarajevo u iščekivanju Olimpijskih igara, rekao je: "Želim je radi naše djece, djece naše zemlje, djece ovog našeg Svijeta. Neka njima bude bolje i ljepše nego nama".

Pokojni Sučić je uradio svoje, a posao je nastavio legendarni gradonačelnik Emerik Blum, a potom i Uglješa Uzelac. No, da li bismo danas mogli pogledati u oči nabrojanim gradonačelnicima i upitati se šta smo to mi uradili za našu djecu i kakve uslove ta djeca imaju da bi živjela olimpijski duh. I ne, izgovor ne može uvijek biti ni državno uređenje niti period tranzicije,makar ne za makar pristojno održavanje nekadašnjih sportskih borilišta.

Obilježavanje 40. godišnjice bi dakako bilo potpunije da se s ponosom može predstaviti tradicija uspješnog njegovanja i razvoja nekog zimskog olimpijskog sporta. Jer ono što je ostalo je daleko od nekog visokog nivoa.

Stoga nije dovoljno reći da Sarajevo vraća stari olimpijski sjaj još jednom godišnjicom, ma koliko ona bila okrugla. Ali sistemska podrška i rezultati koji uz to idu na terenu bi možda bili efektniji način čuvanja olimpijskog duha pa makar pjevao i Tony Cetinski.