Šta nakon pucnjave u školi u Lukavcu? Pitanja na koja građani trebaju odgovore

Užas koji se jučer dogodio u osnovnoj školi u Lukavcu, kada je maloljetnik pucao na nastavnika i teško ga ranio zgrozio je javnost. Učenik koji nema još ni 14 godina u školu je donio pištolj i pucao na nastavnika. Strah u javnosti je još veći kada se ovako nešto dešava poslije nezapamćene tragedije u Beogradu početkom maja.

I kao prirodan slijed građani očekuju odgovore, ali prije svega rezultate. Međutim, poruke koje je javnost jučer mogla čuti, kao i reakcije nakon beogradske tragedije i ideje koje su iznesene govore da se problemu pristupa prilično kampanjski i brzopleto.

Rješenja u konkretnom slučaju nije jednostavno pronaći, ali zato što to zahtjeva sistematski i dugoročan pristup, analize, planove, a najvažnije implementaciju mjera te njihov kontinuitet. Problem nije samo obrazovni i odgojni već i društveni te zahtjeva širu zajednicu, a prije svega porodicu.

Rečenica koja je jučer zazvonila, a koja je opet očekivana je da osoba mlađa od 14 godina neće krivično odgovarati zbog ranjavanja nastavnika. Uhapšeni učenik je smješten na psihijatrijsko vještačenje i vrlo brzo bi mogao biti pušten, jer zakon tako nalaže. Međutim građani trebaju odgovore za budućnost.

Šta će se biti s učenikom koji je pucao kada završi policijska istraga i psihijatrijsko vještačenje? Da li će biti smješten u neki odgojni centar? Da li će ga neka služba nadgledati? Da li će u proces biti uključeni psihijatri, psiholozi, sociolozi i slično? Da li će se i ko pozabaviti traumom i psihološkim šokom djece koja su to jutro bila u školi i ispred škole i svjedočila događaju? Da li će se neko pozabaviti prosvjetnim radnicima koji su istraumirani?

Da li će ovaj slučaj ostati samo jedan događaj kojim će se nadležni baviti i uskoro zaboraviti ili će se ozbiljno pristupiti sve većim problemima u odgoju, obrazovanju i generalno prosvjeti? Više nije pitanje da li je neko zakazao, jer sigurno jesu mnogi u lancu odgovornosti. Pitanje je hoće li građani vidjeti rezultate neke vrste prevencije, a ne da se isključivo bavimo posljedicama.