Šta su nas naučili Aprilski, Butmirski i Prudski pregovori: Neumski (ne)sporazum između čekića i nakovnja
Stvaranje efikasnijeg javnog aparata, od lokalnog nivoa do Predsjedništva BiH, kako zakonodavne tako i izvršne vlasti. Neke reformske pakete su inicirali međunarodni predstavnici, a neke domaći politički lideri. Međutim, ono što je zajednički imenilac jeste da se uz svaki reformski ciklus stvarala atmosfera koja je slutila na propast pregovora.
Ništa više optimizma nema ni kada je riječ o ovosedmičnom pokušaju sporazuma o izbornoj reformi u Neumu. U zatvorenom hotelu, daleko od medija ili čak i savjetnika, pregovaraju strani medijatori (Angelina Eichhorst i Matthew Palmer) te lider SDA Bakir Izetbegović i HDZ-a Dragan Čović, kao političari čije stranke imaju najviše utjecaja u državnom parlamentu. Pregovorima prisustvuju i predstavnici NiP-a, NES-a, SBB-a te političari iz RS-a. Suštinski ostvaruje se prvobitni Palmerov plan o tome kako za sto treba dovesti Izetbegovića i Čovića.
Ovom prilikom kratko ćemo podsjetiti na prethodne reformske pakete koji su propali i zbog čega se između ostalog i danas pregovara u Neumu. Aprilski paket o kojem se i danas vode brojne rasprave i koji je na određeni način revitaliziran na bh. političkoj sceni, izazvao je 2006. godine brojne polemike.
Čuveni Aprilski paket
Najobimniji paket ustavnih promjena ponuđen je Bosni i Hercegovini u aprilu 2006. godine, a inicijatori promjena bili su Sjedinjene Američke Države i OHR na čelu s tadašnjim visokim predstavnikom Christianom Schwarz-Schillingom. Prema njemu, zakonodavnu vlast BiH činila bi Parlamentarna skupština koja bi se sastojala od Zastupničkog doma i Doma naroda. Zastupnički dom bi imao 87 članova, a Dom naroda definiran je kao tijelo koje bi imalo 21 člana. Također, tročlano Predsjedništvo BiH u ovom formatu zamijenio bi predsjednik Bosne i Hercegovine sa dva potpredsjednika.
Za usvajanje Aprilskog paketa glasalo je 26 zastupnika i to: 9 iz SDA, 5 iz SDS-a, po tri iz SNSD-a i SDP-a BiH, 2 iz PDP-a te po jedan iz HDZ-a BiH i Socijalističke partije RS-a. Protiv je bilo 16 zastupnika: 7 iz Stranke za BiH, 4 iz HDZ-a 1990 te po jedan iz SDP-a BiH, NHI-ja, BOSS-a, HDU-a i SRSRS-a.
Kada je riječ o razlozima zašto tada politički relevantne opcije nisu glasale za Aprilski paket, predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić odgovorio je kako Aprilski paket nosi dosta zamki, a najveće zamjerke odnosile su se na mogućnosti entiteta da blokiraju odluke.
Prudski pregovori 2008.
Godine 2008. pojavila se inicijativa domaćih lidera Dragana Čovića (HDZ), Milorada Dodika (SNSD) i Sulejmana Tihića (SDA) o ustavnim promjenama u BiH, koja je nazvana Prudski sporazum.
Najvažnija pitanja koja su bila dio sporazuma odnosila su se na pitanje državne imovine, gdje su se stranke složile kako bi u vlasništvo države trebalo uknjižiti nepokretnu imovinu potrebnu za rad institucija, dok bi ostala imovina pripala entitetima, tj. kantonima. Ovaj potez su mnoge političke opcije u BiH protumačile kao udar na državnu imovinu te su u samom početku razgovora naglasile kako je ovakav način podjele neprihvatljiv.
Također, sporazum je uključivao i dogovor o Zakonu o popisu stanovništva, koji je trebao biti realizovan 2011. godine, kao i o pitanju pravnog statusa Brčko distrikta. Pored toga, sporazum je tretirao i pitanje nadležnosti entiteta, što su mnogi shvatili kao podlogu za uvođenje novih entiteta i podjela unutar BiH. Upravo na tom dijelu Prudskog sporazuma bh. politička scena pokazala je još jednom svoju podijeljenost.
Butmirski pregovori
Posljednji veliki pokušaj sveobuhvatnih reformi desio se 2009. godine i to na inicijativu Španije, koja je u tom trenutku predsjedavala Evropskom unijom. U NATO bazi u Butmiru organiziran je sastanak bh. političara i predstavnika Evropske unije, a prema mjestu sastanka, sporazum je nazvan Butmirski sporazum.
U svojoj osnovi Butmirski sporazum je prije svega trebao otkloniti nedostatke Aprilskog paketa. Zakonodavna vlast bi bila povjerena Zastupničkom domu, koji bi se sastojao od 87 mjesta. Također, BiH bi imala predsjednika i dva potpredsjednika, dok bi izvršna vlast bila povjerena Vijeću ministara.
Možda i najvažniji dio dokumenta odnosio se na biranje članova Zastupničkog doma. Naime, prema Butmirskom paketu, brisala bi se odredba prema kojoj se članovi Zastupničkog doma biraju neposredno iz svog entiteta, u skladu s izbornim zakonom, te bi se birali na osnovu općeg i jednakog biračkog prava neposrednim i tajnim glasanjem.
Butmirskim paketom promijenila bi se i namjena Doma naroda koji bi u ovom slučaju imao nadležnost da razmatra da li je zakon koji je usvojio Zastupnički dom destruktivan po vitalni nacionalni interes te bi učestvovali u izboru Predsjedništva. Uprkos naporima tadašnjih diplomata iz mnogih evropskih zemalja da se usvoji predloženi paket, na kraju nije došlo do postizanja ni minimalnog konsenzusa o njegovom prihvatanju.
Eventualni dogovor u Neumu bio bi ogromno iznenađenje. Suštinski bi značilo da je neko znatno popustio u zahtjevima za izmjene izbornog zakona, što je veoma teško očekivati. Čović želi prohodnost u Predsjedništvu BiH i status quo u Domu naroda FBiH.
S druge strane Izetbegović je spreman na kompromis za Predsjedništvo, ali uz potpunu redukciju Doma naroda, što je trenutno ključ moći HDZ-a. I jedan i drugi ako popuste bit će izdajnici u svom političkom krugu, s tim da je Čoviću mnogo lakše jer gotovo da i nema opozicije. Izetbegović bi s druge strane bio prepušten na milost i nemilost opoziciji koja bi njegov potpis na izborni zakon bez reduciranja Doma naroda doživjela kao državnu izdaju.
