Danas žive u hotelu
449

Suada i Azim u poplavama ostali bez svega: "Vraćam misli na našu divnu kuću, sve je u trenu nestalo"

A. L.
Suada i Azima Poturović, stanovnici Trusine koji su u poplavama ostali bez porodične kuće i svega što su sticali cijeli život, prisjetili su onoga što se dogodilo prije nekoliko dana.
Suadin telefon je zvonio sve vrijeme tokom razgovora. Suada blagim glasom, tiho odgovara na poziv "dobro smo sine, dobro, svi smo tu zajedno, to je najbitnije."

Pričaju da su živjeli u Trusini sa sinom Admirom, nevjestom Elvedinom i dvije unuke. Kako Azim s ponosom kaže, dvije dedine jabuke Ilhana i Lemana. Ilhana je učenica generacije Osnovne škole Seonica, koja se obrazuje u Srednjoj školi Konjic, dok Lemana pohađa peti razred u osnovnoj školi u Seonici. Prva su porodica koja je izmještena sa područja Buturović Polja u jedan od konjičkih hotela, gdje čekaju neko trajnije rješenje.

Kuća porodice Poturović
Kuća porodice Poturović

"Hvala Bogu porodica mi je živa ostala, ali ostali smo bez svega. Ja još ustvari nisam svjesna šta se s nama desilo, jer sam u ovim nemilim događajima u Jablanici izgubila sestru i cijelu njenu porodicu. Vraćam misli na našu kuću koje nema. Imali smo divnu kuću, okućnicu, pomoćne objekte, štalu, plastenike, auta, traktore, freze, sve je u trenu nestalo", priča Suada sliježući ramenima.

Sličnog razmišljanja je i Azim:

"Teško je razmišljati o toj noći, sve se desilo brzo, nekako smo se uspjeli izvući, nakon čega se kuća, kada sam se u jednom momentu pri izvlačenju okrenuo da vidim, srušila kao kula od karata. Sin i nevjesta su išli u Trusinu nekoliko puta u proteklim danima, imao bih želju i ja otići da vidim mjesto gdje sam proveo svojih sedamdeset godina, ali mi zdravstveno stanje ne dozvoljava. U ratu nisam želio otići sa svog ognjišta, iako sam kao vozač autobusa vozio kolone izbjeglica prema Hrvatskoj i trećim zemljama", rekao je.

Naveo je i kako ima jednu želju.

"Danas sam, nažalost, izbjeglica u svom gradu. Ovdje gdje smo smješteni mi je lijepo, zadovoljan sam prijemom i pažnjom, na čemu sam zahvalan, ali nemaš onog svog rahatluka, svoje širine kako si živio. Moja želja je da naša šestočlana porodica i dalje živi zajedno, nadam se nekom rješenju, podršci, pomoći dobrih ljudi da napravimo kuću. Svjestan sam da ne mogu imati ono što sam imao, ali očekujem podršku sa svih nivoa, kako bismo supruga i ja mirno proveli svoje staračke dane, a sin i nevjesta mogli ove naše zlatne curice izvesti na pravi put", naglašava Azim sa suzama u očima.