Šuhra i ove godine u Potočarima nosi slatkiše za pješake, maratonce, bicikliste...
Onoliko koliko može ponijeti, ova osamdesetogodišnjakinja donese na ulaz u centar, a zauzvrat želi samo osmjeh.
Taj osmijeh, kazala je izvještaču Feni, pokazuje da im je drago da je nekome stalo do njih, i do njihove odluke da prođu putevima spasa.
"Izgubila sam veliki broj članova uže i šire porodice, a slatkiše kupim od invalidnine, ja sam izgubila dva sina", istakla je Malić.
Kaže da su koraci učesnika pohoda "koraci i njenih sinova".
"Ovo ću raditi dok sam živa, raduje me kad vidim sposobne ljude da hodaju i da se sjećaju stradalih u genocidu, pa i moje djece", rekla je Malić.
U Potočare se vratila iz Vogošće gdje je bila u izbjeglištvu. Živi sama, a kaže da joj je ovdje, ipak, najljepše.
"Moja dva sina su ukopana 2011. godine i ja ne mogu biti daleko od njih, moram im stalno dolaziti", istakla je Malić.
Nakon što danas počasti učesnike svih pohoda koji dođu u Memorijalni centar, sutra će doći da isprati 127 žrtava genocida.
