Svi neuspjeli pokušaji ustavnih promjena u BiH: Od Aprilskog do Butmirskog paketa

Aprilski paket o kojem se i danas vode brojne rasprave i koji je na određeni način revitaliziran na bh. političkoj sceni, izazvao je 2006. godine brojne polemike.

Najobimniji paket ustavnih promjena ponuđen je Bosni i Hercegovini u aprilu 2006. godine, a inicijatori promjena bili su Sjedinjene Američke Države i OHR na čelu s tadašnjim visokim predstavnikom Christianom Schwarz-Schillingom.

Iako nije jedini pokušaj da se promijeni ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, Aprilski paket vjerovatno je ličio na najkompletniji dokument ovakve vrste. Prema njemu, zakonodavnu vlast BiH činila bi Parlamentarna skupština koja bi se sastojala od Zastupničkog doma i Doma naroda. Zastupnički dom bi imao 87 članova, a Dom naroda definiran je kao tijelo koje bi imalo 21. člana. Također, tročlano Predsjedništvo BiH u ovom formatu zamijenio bi Predsjednik Bosne i Hercegovine sa dva potpredsjednika.

Pored toga, veće nadležnosti u slučaju da je Aprilski paket usvojen imalo bi i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine koje bi u suštini djelovalo kao državna vlada te bi imalo proširene ovlasti.

Međutim, nakon glasanja u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine 26. aprila 2006. godine, Aprilski paket nije usvojen prije svega zbog Stranke za BiH i HDZ-a 1990 koji su glasali protiv ustavnih promjena.

Za usvajanje Aprilskog paketa glasalo je 26 zastupnika i to: 9 iz SDA, 5 iz SDS-a, po tri iz SNSD-a i SDP-a BiH, 2 iz PDP-a te po jedan iz HDZ-a BiH i Socijalističke partije RS-a. Protiv je bilo 16 zastupnika: 7 iz Stranke za BiH, 4 iz HDZ-a 1990 te po jedan iz SDP-a BiH, NHI-ja, BOSS-a, HDU-a i SRSRS-a.

Kada je riječ o razlozima zašto tada politički relevantne opcije nisu glasale za Aprilski paket, predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić odgovorio je kako Aprilski paket nosi dosta zamki, a najveće zamjerke odnosile su se na mogućnosti entiteta da blokiraju odluke.

"Aprilski paket bih i danas odbio, a imam osjećaj da Aprilski paket brane samo oni koji njegov tekst nikada nisu pročitali. Jednostavno, entiteti, a posebno RS, imali bi mogućnost upravljanja državom i blokiranja najvažnijih odluka, što je za nas bilo neprihvatljivo", izjavio je nekoliko godina kasnije Haris Silajdžić.

Tri godine nakon propalog pokušaja usvajanja Aprilskog paketa organizirani su novi razgovori o ustavnim promjenama. Na inicijativu Španije koja je u tom trenutku predsjedavala Evropskom unijom. U NATO bazi u Butmiru organiziran je sastanak bh. političara i predstavnika Evropske unije, a prema mjestu sastanka, sporazum je nazvan Butmirski sporazum.

U svojoj osnovi Butmirski sporazum je prije svega trebao otkloniti nedostatke Aprilskog paketa. Zakonodavna vlast bi bila povjerena Zastupničkom domu koji bi se sastojao od 87 mjesta. Također, BiH bi imala predsjednika i dva potpredsjednika, dok bi izvršna vlast bila povjerena Vijeću ministara.

Možda i najvažniji dio dokumenta odnosio se na biranje članova Zastupničkog doma. Naime, prema Butmirskom paketu, brisala bi se odredba prema kojoj se članovi Zastupničkog doma biraju neposredno iz svog entiteta, u skladu s izbornim zakonom, te bi se birali na osnovu općeg i jednakog biračkog prava neposrednim i tajnim glasanjem.

Butmirskim paketom promijenila bi se i namjena Doma naroda koji bi u ovom slučaju imao nadležnost da razmatra da li je zakon koji je usvojio Zastupnički dom destruktivan po vitalni nacionalni interes te bi učestvovali u izboru Predsjedništva.

Od samog početka pregovora u Butmiru stvarana je takva atmosfera gdje je jedina očekivana odluka bila ta da će i ovaj paket promjena biti odbijen, što se na kraju ispostavilo tačnim. Uprkos naporima tadašnjih diplomata iz mnogih evropskih zemalja da se usvoji predloženi paket, na kraju nije došlo do postizanja ni minimalnog konsenzusa o njegovom prihvatanju.

Kasnije, tokom 2009. godine, evropski i američki zvaničnici ponudili su i revidiranu verziju Butmirskog sporazuma, ali čini se kako je njegova ideja u samom početku bila osuđena na propast, a evropski zvaničnici su izjavili kako je Butmirski sporazum predstavljao posljednji pokušaj uvođenja promjena u BiH.

Prudski sporazum kao fijasko bh. lidera

Između dva najznačajnija pokušaja da se ustavno uređenje Bosne i Hercegovine promijeni, 2008. godine pojavila se inicijativa domaćih lidera Dragana Čovića (HDZ), Milorada Dodika (SNSD) i Sulejmana Tihića (SDA) o ustavnim promjenama u BiH, koja je nazvana Prudski sporazum.

Najvažnija pitanja koja su bila dio sporazuma odnosila su se na pitanje državne imovine gdje su se stranke složile kako bi u vlasništvo države trebalo uknjižiti nepokretnu imovinu potrebnu za rad institucija, dok bi ostala imovina pripala entitetima tj. kantonima. Ovaj potez su mnoge političke opcije u BiH protumačile kao udar na državnu imovinu te su u samom početku razgovora naglasile kako je ovakav način podjele neprihvatljiv.

Također, sporazum je uključivao i dogovor o Zakonu o popisu stanovništva, koji je trebao biti realizovan 2011. godine, kao i o pitanju pravnog statusa Brčko distrikta. Pored toga, sporazum je tretirao i pitanje nadležnosti entiteta, što su mnogi shvatili kao podlogu za uvođenje novih entiteta i podjela unutar BiH. Upravo na tom dijelu Prudskog sporazuma bh. politička scena pokazala je još jednom svoju podijeljenost.

Iako su i tada brojni zvaničnici lobirali za usvajanje sporazuma, između ostalog i tadašnji visoki predstavnik Miroslav Lajčak, Prudski sporazum je završio u historiji kao i prethodni pokušaji reforme ustavnog uređenja BiH.