Godina je 1982. imam Abdulgafar Jukić dolazi raditi na područje Dubrovnika. U prvim danima službe u ovom kraju redovno obilazi svoje džematlije kako bi ih bolje upoznao. U tim obilascima ulazi u jednu avliju u kojoj upoznaje dragu i nasmijanu porodicu, Atifa Dilberovića i njegovu ženu, njihovu najstariju kćerku Suadu i dvije mlađe sestre Mirzu i Dženanu.
Ovaj susret ostat će u njegovom trajnom sjećanju. Sa suzama u očima penzionisani imam započinje priču i prisjeća se jedne od njegovih najboljih učenica, Suade Dilberović.
"Ona je tako plemenita bila i svi smo je voljeli. Tada je išla u sedmi razred osnovne škole i bila je jedna od najboljih učenica. Uvijek je dobivala nagrade iz matematike i fizike", kaže Abdulgafar Jukić.
Prisjeća se kako je Suada, kao najstarija sestra u porodici, bila primjer ne samo svojim sestrama, nego i drugim učenicama u mektebu.
"Ona je još tada govorila: 'Efendija ja ću akobogda u Sarajevo da studiram'. Taj njen san se i ostvario, ali dušmani je ubiše", kaže Jukić.
Suada Dilberović je bila studentica pete godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu, a ubijena je zajedno sa 34-godišnjom službenicom Skupštine Bosne i Hercegovine Olgom Sučić na tadašnjem sarajevskom Mostu Vrbanja, 5. aprila 1992. godine. Suada Dilberović je imala 24, a Olga Sučić 34 godine kada su ih ubili pripadnici paravojnih formacija Srpske demokratske stranke (SDS).
Među ranjenim 5. aprila 1992. godine bilo je i djece
Prvo su napadnuti policijski službenici lojalni Vladi Republike BiH u Policijskoj školi na Vracama, što je rezultiralo reakcijom države i pobunom građana. Pripadnici srpskih snaga potpomognuti Jugoslovenskom narodnom armijom (JNA) pucali su s hotela Holiday Inn na okupljene građane na Marijin dvoru.Demonstranti su se nakon toga uputili ka nekadašnjem Mostu Vrbanja. Tu su se začuli pucnji iz obližnjih objekata. Najprije je pogođena Suada, a nekoliko minuta kasnije i Olga. Suada je na samrti pitala: "Zar je ovo Sarajevo?", Olga je umrla na putu do bolnice. Više osoba tog dana je ranjeno, među kojima je bilo i djece.
Jukić priča kako je jedan od najbolnijih trenutaka u njegovom životu bio dan kada je svojoj učenici, Suadi Dilberović morao klanjati dženazu.
"Umjesto da se radujem njenoj diplomi, ja sam Suadi morao klanjati dženazu. Tog je dana bilo nečeg neopisivo tužnog u zraku, kao da je čitav svijet zanijemio. Na dženazi sam taj dan rekao: 'Dušmani su nam uzeli jedno dijete, kao što su u Drugom svjetskom ratu dušmani kod Gacka tražili njenog dedu i nanu da ih ubiju'", prisjeća se Jukić, te dodaje kako mu pogotovo teško pada što se "našem narodu historija uvijek ponavlja".
Olgina kćerka Nora je 1992. imala dvije godine
Tokom dešavanja tog kobnog 5. aprila 1992. godine jedan reporter je prišao Olgi Sučić i pitao je: "Zašto ste tu?" Olga je odgovorila: "Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad".
Nekoliko trenutaka poslije Olga i Suada padaju pod hicima paravojnih formacija. Olgina kćerka Nora je imala svega dvije godine kada je ostala bez majke.
Brojni građani Sarajeva kao što su Abdulgafar Jukić i danas nose u srcu svoje heroine i s tugom se sjećaju njihove smrti.
"Ono što se desilo Suadi i Olgi nikada ne smije biti zaboravljeno", kaže Jukić dok stoji na mostu koji danas nosi imena ovih sarajevskih heroina.
Prepoznajete li lopove koji su ukrali MacBook Pro računar iz prodavnice u SCC-u?
Nije baš sve crno: Zmajevi osigurali mjesto u trećem šeširu na žrijebu kvalifikacija za SP
