"Nije važno kojem se bogu molimo, neka je od sveg srca i lišeno zlih misli. Ne moraš ni u džamiju ni u crkvu, samo pokažeš da si čovjek, razuman i human, i da imaš sluha za druge. Božić je vrijeme okupljanja, darivanja i opraštanja. To me vraća u djetinjstvo, ali kad si sam, sve je drugačije. Djece mi nema tu, jedno u Americi, drugo u Njemačkoj, a granice zatvorene. Gadno vrijeme, ali šta je tu je. Bude misa i onda se vratim kući, pripremim, nakitim kao što sam naučila, jer kad vidiš da je nešto ukrašeno i duša ti je vedrija i ljepša", priča Tonka.
Božić prolazi bez najbližih, ali bude prijatelja, komšija. Kaže kako je nekada u Goraždu živjelo 200-tinjak katolika, ali da ih je danas svega dvoje ili troje.
"Ekonomske migracije, a kasnije rat su učinili svoje. Mnogi su pomrli. Ovdje svećenik dođe mjesečno, ne isplati se ni dolaziti iz Sarajeva, ali čovjeku treba duhovnost. Jedan sat na misi dok misliš o Bogu učini da se osjećaš relaksirano. Potrebno nam je jer živimo kao i svi u ovoj krizi", kaže Tonka.
Kad je duša puna Odrasla je u Dalmaciji, u okolini Splita, i kaže kako nisu imali bog zna šta, ali jesu ljubavi i sreće.
"Nikoga tamo nema, sve se razbježalo, rodbina u Zagrebu, Švicarskoj, Češkoj, Engleskoj, nema gdje ih nema. U Splitu sam završila ekonomsku školu, želja mi je bila biti turistički vodič, pa sam otišla teti koja je bila časna sestra u Sarajevu. Tu sam srela supruga i došla u Goražde, osnovala porodicu. Nije bilo tih nebodera i krpaža ili čuda, ali su ljudi ovdje imali entuzijazam, ljubav za grad, to je bila jedna ljepota božija. Danas se svelo na materijalizam, čak i naši divni blagdani i Božić i Bajrami", priča Tonka.
Radni vijek je provela kao šefica računovodstva u nekadašnjem UPI-ju te se s razlogom plaši ekonomskih posljedica koje su već pogodile najugroženije kategorije ljudi.
"U ono vrijeme je svako bio odgovorniji, ali su degradirani i prosvjeta i kultura i zdravsto. Doveli su nas na prosjački štap i onda se u ljudima javljaju bunt i nezadovoljstvo umjesto ljubavi i poštovanja. Svi nam odoše u politku radi para. Ja sam osam godina bila delegat u Sarajevu, nikada ni jednoga cvonjka nisam dobila, ali sam bila sretna da se nešto čini za Goražde. Nekada je bilo vodeći grad, imali smo sve kao megapolis, a danas su na rukovodeća mjesta došli ljudi koji su slijepi, on ne vidi čovjeka pored sebe. To boli nas stare koji smo drugačije vaspitani", kaže Tonka.
Gorljivi je zagovornik gradnje katoličke crkve i veće promocije Drinskih mučenika koje je Vatikan proglasio svetim. Smatra da bi to više značilo Goraždu nego malobrojnim vjernicima.
Oživjeti grad "Mi već imamo kapelu, ali ovo bi bilo mnogo važnije za grad. Drinske mučenice trebaju nam biti uzor kako se treba ponašati čovjek prema čovjeku. One su se lišile svih svojih privatnih prohtjeva, a dušu su poklonile čovjeku, nisu gledale razlike. Zbog njih bi dolazila raja da zapali svijeću, a godinama se to stavljalo u zapećak. Da je na nekom drugom mjestu to bi neko ekonomski iskoristio, za turizam. Oko 12 hiljada je stanovnika manje nego prije rata, zamislite kako bi to oživjelo ovaj grad. Čak su dolazili hodočasnici iz Južne Afrike zbog njih, ali mi od kanti za smeće i smeća nismo mogli živjeti, mi nemamo kulture stanovanja, imamo urbicid, više se ne zna ni gdje je parking ni gdje koja kuća, sve se poremetilo, postalo je gore od kasabe", ističe Tonka.
Sretna je, kaže, kad vidi ljude na okupu, bez razlike koje su vjere ili boje kože.
"Nama fali duhovnosti, materijalizam nas je uništio, korona još više udaljila. Ali ono si što si ponio od kuće, to je tvoje, ja uvijek pozivam ljude da se vole. Pa i u vjeri, da bi diskutovao o Kur'anu, moraš ga poznavati, moraš poznavati Bibliju. Nijedna vjera ne propovijeda nasilje ni materijalnu grabež, već skromnost, ljubav, dobrotu. Ja to želim svim ljudima uz sve blagdane", poručuje Tonka Matović.
