Tuzla: Šatorsko naselje u podnožju mezarja i na parkingu za turističke autobuse
"Mi smo, tako da kažem, izgubili pojam o životu. Dani i noći prolaze, a mi smo pod šatorima i ko zna koliko ćemo biti. Nuđeno nam je da idemo u alternativni smještaj u Mihatoviće, ali niko od nas nije htio da se udalji nekoliko kilometara od svojih imanja, jer bi nam lopovi pokrali sve što imamo“, kaže Amila Handanović (57), koja sa suprugom Nerminom, sinom Ramizom i trogodišnjim unukom Arminom živi u šatorskom naselju.
Kaže kako je kao nekadašnja uposlanica Holdinga Sodaso, prije agresije na BiH, podigla 24 lična dohotka i da je od toga gradila kuću.
"Neko naše naselje zove i Turbesija, jer je navodno ovdje nekada bilo i turbe. Nama je sve što smo godinama gradili ugroženo klizištima, a geolozi su nam rekli kako se glavna žila proteže upravo preko našeg imanja. Niko od nas ne smije zanoćiti u kući, uđemo tek da se okupamo, ali u strahu da neće početi obrušavanje“, govori ona.
Stanovnici šatorskog naselja pokazuju nam obavještenje priljepljeno na stub ulične rasvjete kojim se oni upozoravaju na moguće posljedice ukoliko budu boravili u svojim kućama i na svojim imanjima. Pokušali su, kako kažu, održati sastanak sa načelnikom Jasminom Imamovićem, ali im iz općine za sada nisu poslali odgovor.
"Htjeli su da nas maknu odavde, jer je ovo parkiralište za turističke autobuse. Mi nemamo gdje. Neka saniraju naše kuće ili neka nam obezbjede druge objekte ako naši nisu za stanovanje. Dočekali smo ovdje ramazan, dočekujemo Bajram, a vjerovatno ćemo i zimu“, govore građani iz šatorskog naselja.
Kažu kako ih posjećuju novinari, aktivisti Crvenog križa/krsta, udruženja, dok im se dovlače obroci iz narodne kuhinje.
"U jednom šatoru živi osmočlana porodica, u drugum po šest ili četiri člana. Zahvalni smo Udruženju Amica koja organizuje radionice za našu djecu svakodnevno od 9 do 13 sati, ali nama je potrebna konkretna pomoć. Ima nas bolesni, niko nije zaposlen, a kada pada kiša tada nam se život pretvara u pravi pakao. Oni koji čitaju neka pokušaju zamisliti sebe u šatoru na + 30 ili po kiši i grmljavini i to u podnožju mezarja. Valjda će im tada biti jasno šta preživljavamo“, govori Amila Handanović.
Dok smo dolazili u šatorsko naselje jedan od komšija koji se vozio na motociklu dobacuje: "Oni neće kućama“.
"Znamo da ima i takvih, ali ko bi bio pod šatorom a ne u svojoj kući da ne mora. Plašimo se da ovdje nećemo dočekati zimu, a do tada nak' nam je Bog na pomoći“, kažu građani iz šatorskog naselja.
