U BiH je pobijedio koncept konstitutivnih naroda: Izbori i izborni zakon su to potvrdili
Uvažavajući sve ono što čini bit ove države, od historije, tradicije, kulture i brojnih procesa dugog i kraćeg trajanja koji su oblikovali današnju BiH, najučestaliji zaključak koji se mogao čuti je da ova država mora biti moderno ustrojena na svim evropskim principima. To je u najkraćem podrazumijevalo simbiozu etničke i građanske komponente.
Etničko i građansko
Etnička, kao najdominantnija opcija, koja se prožima kroz dejstvo tri konstitutivna naroda je nezaobilazna. Naspram nje, ili uz nju stoji ona koja kaže da BiH ne treba etničko ustrojstvo, već moderan državni ustav i zakone na principima savremene demokratije, ekonomskih i svakih drugih sloboda, uz uvažavanje svih ljudskih prava.
U vrtlogu neriješene dejtonske kaljuže i sve složenijih globalnih izazova i tendencija, nagomilani problemi u BiH silom prilika dolaze na naplatu.
Jedno od pitanja gdje se prelamala suština problema je izborni zakon, kojeg domaći politički akteri sami nisu uspjeli riješiti. U jeku pandemije koronavirusa, započinje i aktivniji angažman međunarodne zajednice da se taj proces otkoči, ali bezuspješno.
Izborni zakon je postao rak-rana politike i društva u BiH te se za njegovo rješavanje iz mjeseca u mjesec sužavao prostor. Paralelno, BiH je prolazila kroz brojne sigurnosne prijetnje koje su se posebno nadvile nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, a koje su se primile na plodno tlo secesionističke politike lidera SNSD-a u Republici Srpskoj.
Lider HDZ-a Dragan Čović u tom periodu, zarad svojih političkih ciljeva intenzivira političko suglasje sa Miloradom Dodikom, čime front nestabilnosti još više dolazi do izražaja.
Pozicija međunarodne zajednice
U međuvremenu, međunarodna zajednica šalje poruke kako će sankcionisati destruktivnu politiku u BiH. Dodik, ali i Čović, doduše nešto manje i rjeđe dobijaju povremene ukore iz raznih Zapadnih adresa. Čelnik SNSD-a Dodik dobija američke i britanske sankcije, kao i ljudi bliski njemu. Ipak, na terenu se situacija ne mijenja.
Jedino čime je rezultirao pritisak Zapada je Dodikovo usporavanje u procesu podrivanja države jer zakone koje je usvojio u entitetu RS nije implementirao i sproveo u djelo. Međutim, Dodik i SNSD i dalje ostaju najveća i najjača politička snaga u RS-u, a to se dodatno pojačava otvorenim koketiranjem Dodika i Vladimira Putina, u jeku agresije na Ukrajinu.
Pritisak izbornog zakona
Paralelno u entitetu Federacija BiH međunarodni zvaničnici su napravili maksimalan pritisak u cilju rješavanja izbornog zakona. O njemu više nisu pregovarali samo SDA i HDZ, već se uključuju i druge parlamentarne stranke. Ali s obzirom da dogovora nije bilo, visoki predstavnik Christian Schmidt je, uz svestran angažman službenog Zagreba počeo pripremati teren za nametanje izbornog zakona.
I kao u najbolje režiranim trilerima Schmidt izborni zakon nameće u izbornoj noći, sat vremena nakon zatvaranja biračkih mjesta. Od nekada zacrtanih ciljeva da se izbornim zakonom riješi implementiranje presuda suda u Strazburu, te omogući funkcionisanju blokirane Federacije BiH, Schmidt je zagazio nešto dublje i nametnuo više rješenja.
Neka od tih rješenja su dobra i korisna i definitivno će riješiti neke od problema. Schmidt je svojim potezom i kategoriju Ostalih, onih koji se ne izjašnjavaju kao jedan od konstitutivnih naroda pokušao učiniti vidljivijim povećanjem broja delegata iz te grupe i uviđenjem obaveze da svaki kanton mora delegirati barem jednog delegata iz grupe Ostalih, ukoliko je takav izabran u kantonalnu skupštinu.
Ipak, Schmidt je povećanjem broja delegata u Dom naroda sa 17 na 23 u svakom klubu, podigao i ljestvicu koja je neophodna ga odlučivanje, a to je sada 11 ruku. Federaciju je deblokirao određivanjem rokova za nominiranje predsjednika i potpredsjednika FBiH.
Taj rasplet događaja najviše ide u prilog jednoj etnonacionalnoj stranci, a to je HDZ. Zašto? Prvenstveno jer će HDZ zbog svoje političke moći uvijek prvi sigurno doseći potrebnih 11 ruku za nominiranje predsjednika FBiH. Kada to urade izbjegli su drugi i eventualno treći krug, u koji ulaze oni klubovi naroda koji nisu mogli obezbijediti većinu od 11 ruku.
Hipotetički, ako HDZ nominuje Marinka Čavaru ga predsjednika FBiH, imat će potrebnu većinu u hrvatskom klubu, onda HDZ za razliku od nekih drugih stranaka koje to ne ovu postići u hrvatskom klubu dolazi u najbolju pregovaračku poziciju, jer nijedna druga stranka neće doći ni blizu prilike da skupi 11 ruku za nominiranje predsjednika/potpredsjednika FBiH.
Etnonacionalne stranke kao pobjednici
S tim u vezi, na osnovu rezultata izbora iza nas, jasno je da su tri stranke koje su vodeće po broju glasova i koje bi trebale voditi glavnu riječ baš etnonacionalne i to SNSD, HDZ i SDA. Promjena koja se tako dugo prizivala reflektirala se samo u borbi za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, dok rezultati stranaka pokazuju da je etnonacionalni koncept itekako duboko uvriježen.
A tim etnonacionalnom konceptom međunarodna zajednica se najmanje bavila u Republici Srpskoj. Dodika sankcije ne da nisu usporile, već je nakon ovih izbora izašao kao apsolutni pobjednik. Stoga se postavlja pitanje, gdje su rezultati zapadnog angažmana u cijeloj državi. Vidljivi su u Sarajevu, do i oko Marijin Dvora, dok etnonacionalne, nacionalističke i druge zastave široko mašu u nekim drugim dijelovima. U RS-u čak svezane i uz slike Vladimira Putina.
I ko god bio vlast nakon izbora, nesumnjivo je da je u BiH pobijedio i da će i dalje vladati koncept konstitutivnih naroda, gdje su kapiteni ernonacionalni predstavnici.
Prije svega jer će SDA nakon poraza Izetbegovića vjerovatno još više skrenuti udesno. A kao bošnjačke stranke prepoznate su sve one sa sjedištem u Sarajevu, uključujući i SDP. U političkim pregovorima i pozicijama koje će stranke dijeliti sa HDZ-om i SNSD-om i SDP i NS vjerovatno mogu računati isključivo na tzv. bošnjačku kvotu. Zato će ova država još dugo čekati na neku promjenu, a sve između je kozmetika.
