U devastiranom kolektivnom centru kod Tuzle 15 porodica sanja o životu dostojnom čovjeka

Formalno zatvaranje kolektivnog centra podrazumijevalo je i da sve stambene jedinice budu otpojene sa sistema vodosnabdijevanja, zbog čega korisnici već osam mjeseci nemaju pitku vodu u objektima.

U ovom trenutku jedino im je omogućeno da vodu u kanistere toče posredstvom crijeva koje se prostire od fiskulturne sale područne škole do ulaza u izbjeglički kompleks.

Iako je narušenog zdravstvenog stanja, Safija svakodnevno više puta mora otići do kraja naselja te natočiti sebi vodu kako bi obavila ličnu higijenu u uništenom kupatilu.

"Ovako mi nije bilo ni 1993. godine. Nestanak struje ili vode značio je da ih niko nema, međutim, sada je samo grupa nas ugrožena. Pored toga, uslovi za obavljanje lične higijene su očajni, kanalizacioni odvodi u apartmanima su otvoreni, što moj život čini nepodnošljivim. Ovo ovdje je izvor zaraze", tegobnim glasom navodi Kobaš.

U trošnom objektu trenutno živi sama, a zabrinuta je i za svoju sigurnost. Provalnici su već jednom ulazili u njenu stambenu jedinicu, otuđivši joj određene predmete, pa je sada vrata dodatno osigurala katancima.

"U sobu se zaključam u 16 sati i od tada ne izlazim jer me je jednostavno strah. Zbog toga po cijele noći ne spavam, tako da izgubljene sate pokušavam snom nadoknaditi tokom dana. Vjerujte da ni sama ne znam kako sam preživjela proteklu zimu u svemu ovome. Nadam se da će nas nadležni konačno prepoznati kao kategoriju kojoj treba pomoći na adekvatan način i osigurati adekvatan smještaj", nastavlja Kobaš.

U krugu ornonulog kompleksa nekadašnjeg centra, čiji su pojedini objekti nedavno uništeni u požaru, ekipa portala Klix.ba zatekla je i Mirsadu Beganović iz Glogove. Od 2012. godine živi u Mihatovićima skupa s još pet članova porodice.

"Svi živimo od majkine penzije, koja je izuzetno niska. To nije život, jednostavno je preživljavanje. Iz dana u dan se patimo, ovdje nas više niko ne obilazi, tako da ostajemo prepušteni sami sebi. Situacija je veoma teška, ali moramo sve ovo istrpjeti na našim leđima", žali nam se Beganović.

Dok vodu toči u plastične flaše, svoju tešku životnu priču nastavlja nam riječima da se nadležnima obraćala za pružanje pomoći, ali da adekvatan odgovor do danas nije dobila.

"Mi smo ovdje ostavljeni kao socijalni slučajevi, a najviše me boli što moja djevojčica, koja sada treba krenuti u četvrti razred osnovne škole, nema adekvatne uslove za život. U svemu lošem jedina svijetla tačka je direktorica osnovne škole, koja se na sve moguće načine snalazi kako bi učenicima osigurala besplatne udžbenike", naglašava Beganović.

S druge strane, Gradsko vijeće Tuzle formalno je donijelo odluku o zatvaranju centra, ali, kako je potvrđeno za Klix.ba, zbog činjenice da svi nisu dobili socijalne stanove, nadležna gradska služba pokušava pronaći adekvatno rješenje za stambeno zbrinjavanje preostalih.

Također, Gradsko vijeće zatražilo je od Javnog komunalnog preduzeća Vodovod i kanalizacija da se nađe rješenje u vezi s vodosnabdijevanjem, dok je Služba za integraciju raseljenih osoba uputila prijedlog da se sruši dio devastiranih kuća, a njih nekoliko adaptira za socijalne kategorije.

Inače, u našoj zemlji nakon proteklog rata formirano je nekoliko kolektivnih centara, a njihovo zatvaranje najavljeno je još prije devet godina. Iako je to kontinuirano odgađano, prošle godine pokrenut je proces u Mihatovićima, odakle je izmješteno više od 100 porodica.

Federalni premijer Fadil Novalić tokom prošlosedmične posjete Tuzlanskom kantonu kazao je da će s idućom godinom svi kolektivni centri u ovoj regiji biti u potpunosti zatvoreni. Naglasio je da su po tom osnovu do danas izdvojena čak 52 miliona konvertibilnih maraka.