U posjeti časnim sestrama u Tuzli: Uskrs trebamo slaviti kao istinski blagdan vjere, a ne kao običaj

Biti časna sestra znači na vrlo jednostavan način doživljavati Boga kao oca, a ljude kao sestre i braću.

Jedna od njih je i sestra Pia Herman rodom iz Hrvatske. U službi u Tuzli je već šest godina, a pored dnevnih aktivnosti u samostanu, sestra Herman predaje katolički vjeronauk i povijest religija u Općoj gimnaziji Katoličkog školskog centra (KŠC) "Sveti Franjo".

"U našem samostanu u Tuzli ne postoji jedinstven posao kojim se bavimo. Dijapazon je vrlo širok. Ovdje smo uglavnom sve vezane za KŠC. Imamo i dosta aktivnosti koje su vezane za mlade, a dešavaju se u crkvi", kaže nam Herman, koja je prije dolaska u Tuzlu bila u službama u Zadru, Sarajevu i Zagrebu.

Osim duhovnog poziva, za časnu sestru je potrebno i nekoliko godina redovničke formacije, koja se, prema riječima sestre Herman, sastoji od kandidature, postulata i novicijata.

"Kod nas nije kao kod svećenika da moramo imati završen fakultet. Djevojke koje dolaze u samostan su različitih dobi, dakle, ne postoji dobna granica. Početna faza redovničke formacije je kandidatura i ona, u zavisnosti u kojoj dobi osoba dođe, traje između dvije i četiri godine", priča nam sestra Herman.

Nakon toga slijedi razdoblje od godinu dana koje se zove postulat.

"Potom djevojka ulazi u novicijat. To je jedna jako važna faza u kojoj osoba dobija redovničko odijelo i to je vrijeme intenzivne priprave gdje ona ulazi u to što redovnički život jeste, šta zahtjeva i obuhvata, ali i šta on osobi nudi i daje", ističe sestra Herman.

Novicijat se zapravo ogleda u kušnji u kojoj osoba spozna da li je redovnički život za nju ili ne.

Nakon dvije godine novicijata osoba polaže prve ili privremene zavjete - čistoća, siromaštvo i poslušnost, s tim da neki redovi imaju još i četvrti, ali ova tri su, ističe sestra Herman, temeljna i ona se polažu u svakom redu.

"Također, imamo i fazu privremenih zavjeta i ona se zove juniorat. Ova faza traje minimalno tri, a maksimalno devet godina. Kod nas je u prosjeku pet i tek nakon tog vremenskog perioda osoba polaže doživotni zavjet, odnosno obavezuje se živjeti u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. Doživotni zavjeti su zapravo tek početak. Oni nisu nikakav kraj, jer tek tada nastupa trajna formacija gdje osoba treba svaki dan raditi na sebi, odnosno na svom duhovnom životu", pojašnjava sagovornica portala Klix.ba.

Proslavljanje Uskrsa

Tokom našeg razgovora, sestra Herman se posebno osvrnula na proslavljanje Uskrsa.

Prema njenom mišljenju, danas se proslavljanje ovog kršćanskog blagdana, nažalost vrlo često kod većine ljudi, svodi na određene običaje, rituale, vanjske ukrase, poklone i slično.

Time se, naglašava ona, ne dodiruje bit uskrsnuća, odnosno pobjeda Isusa Krista nad onim što je čovjeku nepobjedivo, a to su zlo, smrt, grijeh i đavo.

"Kada bi zaista vjerovali u Kristovu pobjedu bili bismo kadri njegovom snagom to pobijediti u svom životu. Nažalost, iz našeg života se vrlo često vidi da mi to ne doživljavamo ozbiljno, nego i dalje živimo po principu - idi mi, dođi mi. Za Uskrs je bitno da ga slavimo kao istinski blagdan vjere, a ne kao običaj", smatra sestra Herman.

Običaj farbanja jaja i Vazmeno bdijenje

Sestra Elizabeta Ćosić, rodom iz Dervente, u tuzlanski samostan koji je izgrađen do KŠC-a, je došla 2004. godine. Pored dnevnih kućnih poslova, radi i kao pedagogica u osnovnoj školi u KŠC-u. Do sada je u službama bila u Bugojnu te Sarajevu.

Tokom našeg razgovora osvrnula se na običaj farbanja jaja.

"Jaja su nešto čemu se svi raduju. Jaja se farbaju u uskrsnom trodnevlju, a mi to najčešće radimo petkom, jer nam je u tom danu post i nema kuhanja. Jednostavno imamo više slobodnog vremena. Najveći poklon onome ko dođe na Uskrs zapravo i jeste jedno šareno jaje", dodaje sestra Ćosić.

Najvažniji segment proslave ovog blagdana zapravo predstavlja Vazmeno bdijenje koje se dešava u noći sa subote na nedjelju.

Ovaj događaj je glavna proslava uskrsnuća Isusa Krista, a među vjernicima je poznat i kao Velika subota. Zajedno s Velikim četvrtkom i Velikim petkom čini Vazmeno trodnevlje.

"To je glavna proslava Uskrsa jer je u pitanju noć u kojoj je Isus uskrsnuo. Tada se po mjesnim crkvama organizira ključni događaj u kojem bi trebali sudjelovati svi vjernici. To je ključni događaj našeg spasenja, tako da je to u danu Uskrsa temeljna i najvažnija stvar. Kada je u pitanju nedjelja, odnosno sam dan Uskrsa, tada se organiziraju misna slavlja na koja nije neophodno da dođe osoba koja je bila na Vazmenom bdijenju", nastavlja sestra Herman.

Godina božanskog milosrđa

"Ovo je važna stvar zbog toga što međuljudski, ali i odnosi na nekim višim razinama, kao što su državni, međunacionalni i međuvjerski, vrlo često su opterećeni velikim nivoom nemilosrdnosti, okrutnosti, nepraštanja, odnosno svega onoga što se protivi ponašanju ljudskom", kaže sestra Herman.

Dodaje i da je u godini božanskog milosrđa potrebno da osoba postane svjesna vlastitog ponašanja, odnosno vlastitog neprijateljstva, mržnje i osuđivanja koje gaji u sebi.

"Potrebno je da se toga pokušamo osloboditi, jer nikada se ništa ne može dogoditi na višoj razini ako se nije dogodilo u samom čovjeku. Taj poziv na milosrđe je uvijek upućen pojedincu, a onda ti pojedinci tvore zajednicu koja će biti sposobna djelovati milosrdno", potcrtava sestra Herman.

Dolazak časnih sestara u Tuzlu

Prvi Zavod časnih sestara pod imenom "Kraljica svete krunice" u Tuzli je otvoren 1883. godine. Budući da je u ovom gradu bilo puno doseljenika iz Austro-Ugarske, časne sestre su osim hrvatske otvorile i njemačku školu za doseljenike.

U dovršenoj novoj zgradi zavoda 1888. otvorena je Građanska škola na njemačkom jeziku, a 1902. dograđen je dio školske zgrade, pa je 1904. otvorena i Narodna građanska škola, a 1913. i Ženska stručna škola.

"Sestre su se uglavnom bavile odgojem i obrazovanjem. Kroz godine rada naših škola koje su bile zastupljene ovdje je prošlo jako puno djece različitih vjeroispovijesti, kao što i danas imamo slučaj u KŠC-u u Tuzli. To je jedna tradicija i baština. Pokušavamo da ono što su sestre bile za onaj kraj mi budemo sada", kaže sestra Ćosić.

Prema njenim riječima, prve sestre koje su došle u Tuzlu bile su lijepo primljene.

"Odmah im je ustupljena čak i jedna kuća gdje su mogle početi sa školstvom. Sama naša utemeljiteljica je dovela prve sestre i još uvijek imamo baštinu iz njenog vremena, a to je naše groblje na lokaciji Josipovac. Tamo su sahranje 34 časne sestre", ističe kroz naš razgovor sestra Ćosić.

Inače, zemljište na kojem se nalazi groblje časnih sestara dobiveno je na poklon 1885. godine. Na njemu se godinu kasnije započelo sa izgradnjom samostana. Već iste godine samostan je završen te je i blagoslovljen.

U njemu je boravilo oko 10 časnih sestara koje su obrađivale zemljište. U sklopu samostana nastalo je i groblje gdje su se pokopavale časne sestre koje su djelovale i radile u Tuzli.

Odlukom ministarstva poljoprivrede i stočarstva Narodne republike BiH, Odjeljenje za agrarnu reformu i kolonizaciju, ekonomija Josipovac nakon 62 godine postojanja postala je državno vlasništvo.

Časne sestre su se preselile nakon toga u postojeći samostan Emaus u Breškama kod Tuzle. Sada se na području Tuzle nalaze četiri časne sestre i one djeluju u samostanu koji je izgrađen pored KŠC-a u Tuzli u kojem i rade.