Ubistva Boška i Vase na barikadama kod Turbeta '92. dokaz su da je put ka slobodi ispisan krvlju
Zahar je kao i svakog jutra svojim taksi-kombijem obavljao posao na relaciji Banja Luka - Travnik. Prvog dana referenduma, prilikom povratka iz Banje Luke, povezao je sa sobom Vasu Potajca i Semira Maglića ne sluteći da će taj dan biti ubijen, iako je to trebao biti njegov posljednji radni dan.
Mještani srpske nacionalnosti na cesti između Turbeta i Komara postavili su improvizovane barikade, a kada je Zahar pokušao proći, ubijen je. Zahar i Potajac su ubijeni, a Maglić je bio teško ranjen.
Posljednji radni dan na relaciji Travnik - Banja Luka
Barikade poslije Turbeta su bile odgovor mještana iz sela oko Travnika na blokadu u Novom Travniku kojom su Hrvati onemogućili transport oružja iz tvornice Bratstvo. Policijski uviđaj nikada nije obavljen iz sigurnosnih razloga, a naoružani mještani srpske nacionalnosti koji su postavili barikade na put otjerali su pripadnike travničke policije koji su došli na mjesto događaja kako bi napravili zapisnik.
Boškov polubrat Senad Hadžijunuzović medijima godinama nije govorio o ovom događaju, a u razgovoru za Klix.ba se prisjetio tog dana i Boškovog odlaska iz kuće.
"Boško je vozio mlijeko iz Banje Luke u Travnik, a dan prije nego što će ga ubiti mi je rekao da više ne želi raditi taj posao. Primijetio sam da se nešto dešava i da nije najbolje stanje na terenu. Hrvati su napravili blokadu kod Novog Travnika, a mještani srpske nacionalnosti su, da bi uzvratili, napravili blokadu na Komaru kod Goleša. Klasičnom barikadom i pucanjem kod Goleša ubili su njega i njegovog saputnika", govori Hadžijunuzović.
Na pitanje da li se tada moglo naslutiti da će na prostorima BiH uslijediti pakao, Hadžijunuzović govori da je bilo još nekih čovjeku nerazumljivih događaja i da su nevini ljudi ubijeni.
"Ubili su Harija, čovjek je bio umno bolestan, a u medijima u Srbiji su objavili da je opasni terorista. On je bio samo bolestan, bio je naša travnička legenda", dodaje Hadžijunuzović.
Ubistvo misterija bez zapisnika i procesuiranja ubica
Boškov kombi na barikadama je bio nekoliko dana, a uviđaj i zapisnik nikada nisu napravljeni.
“Kombi je gore bio desetak dana. Insistirao sam da idemo uzeti auto, da se napravi zapisnik, ali već tada je bilo rasulo u policiji. Srpski policajci su već tada otišli i jednostavno nikad niko nije to ni završilo. Dolazili su mi iz sigurnosnih službi, ko zna već kojih, davao sam izjave, obavljali smo razgovore, ali nikada nije niko procesuiran”, vidno razočaran i shrvan bolom zbog sjećanja na polubrata govori Hadžijunuzović.
Godinama je pokušavao pronaći pravdu zbog generacija koje dolaze. Iza Boška su ostale kćerka i supruga, a Hadžijunuzovića najviše boli što su njegovom polubratu oteli život.
“Ubili su i svog čovjeka koji je u bolnicu dovezen s fantomkom na licu. Imam naznake gdje se ko nalazi od tih vinovnika. To su bili kriminalci koji su prijetili i meni, a nakon ovog događaja uslijedili su problemi po cijeloj BiH i rat”, pojašnjava naš sagovornik.
"Svi smo mi žrtve klasične izdaje u Dejtonu"
Dan nezavisnosti, brojne žrtve, rat i na kraju potpis na papir Dejtonskog sporazuma Hadžijunuzoviću postavlja sebi pitanje da li je sva prošlost bila vrijedna ljudskih života?
“O kakvoj nezavisnosti mi danas pričamo? Karadžić je ustao i rekao da će muslimani nestati. Referendum je krenuo, a u zadnjem momentu i mudri Hrvati su rekli da hoće nezavisnost i nakon toga okrenuli su leđa Bosni. Alija je govorio da neće biti rata i dok su svi kupovali oružje, muslimani su sve to samo gledali. Nakon logora, maltretiranja, čemera i jada, kojeg sam i ja lično prošao, neko ode u Dejton i kaže da pristaje na sve. Srbi nakon toga postaju pobjednici i dobiju šta žele. Toliko ljudi je poginulo, a ovo je klasična izdaja. Nemam ništa protiv Srba, Hrvata, Bošnjaka već protiv mog naroda koji glasa za ove stranke”, govori Hadžijunuzović te se cijeli život pita:
“Zašto je moj brat poginuo? Zašto su sva braća, moja braća, Srbi, Hrvati, muslimani, cigani, zašto su poginuli?”
Nakon događaja u Turbetu i okolini 1992. godine, 29. februara održana je sjednica Savjeta za narodnu odbranu. U Turbetu su boravili i posmatrači Evropske misije, ali ni oni nisu mogli ništa promijeniti nabolje. Iako u to vrijeme čelni ljudi nisu vezali ubistvo Boška i Vase za Referendum o nezavisnosti BiH, Boško Zahar i Vaso Potajac te ranjeni Semir Maglić upisani su u anale života građana BiH kao prve žrtve blokade puteva na prvi dan Referenduma nazavisnosti BiH.
