Udruženje fotografa u BiH najavljuje borbu protiv sve brojnijih "photography" stručnjaka
Početkom ove godine osnovano je Udruženje fotografa BiH, koje je u septembru zvanično registrovano. U udruženje su se okupili vlasnici obrta iz oba bosanskohercegovačka entiteta koji žele zaštititi svoja prava i interese, budući da prema državi izmiruju sve obaveze.
"Osnovni razlog da osnujemo udruženje je dovođenje na rub egzistencije svih fotografa u BiH. Nas je nekad poslije rata bilo oko 450, a danas je to svedeno na otprilike 120 fotografskih radnji. A ni oni nemaju nikakvu garanciju da će dočekati sljedeću godinu", kaže u razgovoru za Klix.ba Hajrudin Muminović, predsjednik udruženja.
Država oduzela pravo fotografima da slikaju građane za lične dokumente
Muminović je dugogodišnji fotograf iz Lukavca koji se, kao i njegove brojne kolege, nalazi u dosta nezavidnom položaju. Razlog za to je, kako kaže, opće poznat.
"CIPS je uradio svoje. Država je nametnula, ne samo nama, nego i svim građanima da se ljudi za lične dokumente fotografišu isključivo u državnim institucijama. U početku u MUP-u, danas u pošti. To nigdje u svijetu nema, ali u svijetu apsurda, kao što smo mi, to je nažalost slučaj", ističe Muminović.
U periodu kada je registrovanim fotografima bilo omogućeno fotografisanje bh. građana za lične dokumente oni su imali jednu vrstu sigurnosti u svom poslu. Danas, kažu, nikakve sigurnosti nemaju.
"Mi više ne znamo hoćemo li preživjeti sljedeći mjesec, a godinu da ne pričam. Mnogo ljudi se u prijašnjem periodu 'uvalilo' u ogromne kredite da bi pratilo tehnologiju i digitalnu opremu koju naš posao zahtijeva, da bi oni uveli CIPS i mnogi su nakon toga propali. Fotografi su jedni od najurednijih platiša, po pitanju penzijsko-invalidskog osiguranja i svih dadžbina koje su nam nametnuli. Nijedan fotograf nema ovoj državi ništa dužan, dok je njemu država sve uzela i dan-danas mu uzima neradom svojih organa", priča naš sagovornik.
Ekspanzija "photography" stručnjaka
Kao drugi problem profesionalnih bh. fotografa Muminović navodi sivu ekonomiju i rad na crno. On ističe da je u posljednjem periodu na sceni neviđena ekspanzija raznoraznih 'photography' stručnjaka i 'divljih' fotografa, što poprima kolosalne razmjere.
"Svi mi ponaosob znamo te ljude koji se reklamiraju i nude svoje usluge putem Facebooka, počesto i pod opcijom 'sponzorisano'.. Neki od takvih fotografa ili kamermana znaju imati po deset svadbi u mjesecu. Pomnožite to sa novcem koji se izdvaja za te svrhe na godišnjoj razini, pa i sa stotinama njih koji djeluju na isti način i prostom ćete matematikom doći do podataka koliko smo mi, ali i država, oštećeni. Jednostavno, osoba sa bilo kakvim digitalnim fotoaparatom danas postaje fotograf i ovo sve počinje gubiti smisao", pojašnjava fotograf iz Lukavca.
Na ovakav način, profesionalni fotografi gube u svim poljima svog djelovanja.
"Nije nikakva tajna da djecu u školama fotografišu profesori, nastavnici, učitelji, policajci, medicinari i ne znam ko to više ne radi. Znači, dogovori se sa direktorom i odradi se posao. To svi znaju. Slična stvar je i sa svadbama. Javna je tajna da skoro svaki restoran tokom godine ima svadbe, koje većinom nisu legalizovane. Međutim, nas ne zanima problem ugostiteljstva već činjenica da na preko 90 posto svadbi posao fotografa obavljaju ljudi koji rade na crno. I to se uopće ne krije, već se takve stvari otvoreno reklamiraju po Facebooku i ostalim društvenim mrežama", govori Muminović.
Zbog svega navedenog, oni putem svog udruženja najavljuju veliku borbu protiv ilegalnih fotografa, na način da će djelovati prema državnim institucijama od kojih zahtijevaju češće i efikasnije inspekcije. Borit će se, kažu, i protiv same države koja im je, prema njihovim tvrdnjama, oduzela pravo da rade svoj posao.
"I Francuska je, poput naše države, uzela fotografima hljeb iz ruku, pa je sud u Strazburu presudio u njihovu korist. Mogli bismo i mi pokušati nešto slično, ukoliko se zakoni ne izmjene i dopusti nam se da fotografišemo građane za lične dokumente", kaže za kraj Muminović.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
