Ugo Vlaisavljević: Politika stranaka ljevice je puno rigidnija nego politika bošnjačkih nacionalista

Naglašava da je prisutnost Srba i Hrvata u multinacionalnim strankama vidiljiva i prezastupljena te s tim u vezi "lojalni" Srbi i Hrvati drže visoke funkcije u stranačkoj hijerarhiji, iako veliku većinu članstva i glasača čine Bošnjaci.

"Krucijalna stvar je da su sve bošnjačke stranke orijentisane probosanski, činjenica koja bi mogla zvučati trivijalno, ali nije. Sigurno je da su sve ove stranke, bez obzira na to gdje se nalaze na političkom spektru, vođene nacionalnim interesom bošnjačkog naroda", tvrdi Vlaisavljević te dodaje da se sve one bore za unitarnu građansku državu i pojam "probosanski" za njih predstavlja posvećenost građanskoj viziji države i nacije.

"Nacionalna bošnjačka politika isključivosti se pojavljuje kao nenacionalna probosanska politika uključivosti", ističe Vlaisavljević.

On smatra da u tom smislu probosanski blok čine kako aktivisti ljevice, bošnjački nacionalisti i konzervativni muslimani tako i urbani Srbi i Hrvati koji žive u Sarajevu.

"Situacija se možda čini krajnje dvosmislenom, ljevičari i urbane manjine se zalažu za građansku opciju, a bošnjački nacionalisti i konzervativni muslimani za etničku. Ipak, ovo su dvije strane istog novčića. Ono što spaja na prvi pogled suprostavljene strane jeste koncept nacionalne države tipično podržane većinskim nacionalizmom, iz razloga što se građanski politički život i etnocentrični nacionalizam idealno prožimaju", naglašava u nastavku izlaganja.

S tim u vezi Vlaisavljević tvrdi da među bošnjačkim političarima nema deklarisanih nacionalista te jedino protiv čega se oni bore jeste nacionalizam Srba i Hrvata. Naglašava da je riječ o etno-građanskom nacionalizmu maskiranom u formi građanskog nacionalizma.

"Previše perfidno da bi bilo lako demaskirano", ističe on.

Rigidni antinacionalisti

Prema njegovom shvatanju, postoje dva razloga za nerazumijevanje takve politike probosanskog bloka.

Prvi je da predstavnici međunarodne zajednice pogrešno nazivaju narode u BiH "etničkim zajednicama", što je kontradiktorno Dejtonskom mirovnom sporazumu, koji ih prepoznaje kao državne konstitutivne narode. U tom smislu, ističe Vlaisavljević, je pogrešno uvjerenje o mogućnosti postepene transformacije društva iz etničke u građansku, jer u BiH imamo formirane nacije, a ne etničke skupine.

"Istina je, etnička zajednica je pojam u antropologiji, ali, naprimjer, visoki predstavnik Valentin Inzko, kao i njegovi prethodnici, nisu došli u Bosnu da bi se bavili antropološkim istraživanjima", tvrdi Vlaisavljević te dodaje da takva praksa ima za cilj depolitizaciju tri konstitutivna naroda, što ostavlja prostor za nerealistične ciljeve, integrisanja konstitutivnih zajednica u jednu nacionalnu državu, moguće i jednu naciju.

Kao drugi razlog ističe pogrešno shvatanje politike stranaka ljevice, koje u očima demokratskog Zapada predstavljaju naprogresivnije političke aktere u državi.

Naglašava da "antinacionalisti", pojam koji koristi da opiše ljevicu, bez iznimke, smatraju da federalizam ne može biti temeljni princip izgradnje države te u tom smislu pokazuju da su pravi nasljednici komunista, jer tvrde da država ne može imati više od jednog političkog naroda i da realnost etnokulturnog pluralizma ne bi trebala biti temelj i osnov političkog djelovanja.

"Njihova vizija modela nacionalne države je rigidna, puno više nego tipičnih nacionalista, i očigledno pod utjecajem totalitarne prošlosti - jedna nacija - jedna država - jedno političko tijelo. Antinacionalisti se tako pojavljuju kao najveći neprijatelji ideje o podjeli moći i federalizma. U sadašnjosti, kad je državna reforma opet u fokusu, njihov politički cilj prožima se s bošnjačkim nacionalnim partijama", zaključuje Vlaisavljević.