Svakog 1. marta postavljaju se ista pitanja i daju šablonski odgovori. Bosna i Hercegovina je u procesu raspada Jugoslavije raspisala referendum, a više od 60 posto građana je glasalo za nezavisnu državu.
Umjesto slavlja i lovorika, BiH je utonula u rat. Ne zato što je htjela, već što je morala. Demokratski izabrana nezavisnost morala se krvavo odbraniti.
I danas će u javnom prostoru biti prisutno mnogo folklora, mahat će se zastavama, slušat ćemo govore. Na društvenim mrežama čitat ćemo raznorazne statuse. Bit će tu i ljepote i duhovitosti, ali pomalo i patetike.
Redat će se rečenice kako je Evropa zaboravila i u odlučujućim trenucima okrenula leđa BiH. Javni prostor popunit će prekaljeni politički akteri iz 1990-ih koji će prepričavati sjećanja.
Takav pristup tapkanja u mjestu, slušanja jednih te istih fraza u društvu rađa i jednu vrstu političke dosade. Red patriotizma, red sjećanja, red osuda licemjerne Evrope, red obećanja.
A zašto se javlja osjećaj političke dosade. Građani su isuviše dugo čekali da osjete tu nezavisnost. Da osjete nezavisno pravosuđe, poštene tendere, pošteno zapošljavanje, nezavisno i od politike odvojeno zdravstvo i još mnogo toga.
Izgrađen je mit da smo najvažniji, i međunarodnoj zajednici i svjetskoj pravdi i svjetskoj povijesti. A to samopuzdanje je išlo do tog nivoa da je BiH i nas manje od tri miliona prva pomisao Joeu Bidenu kada se probudi ujutro.
I onda nas jedno jutro probudi totalna agresija Rusije na Ukrajinu. Jedna nezavisna država je brutalno napadnuta sa svih strana. Šok i nevjerica i red paralela kako je to isto prije 30 godina prošla i Bosna i Hercegovina.
Slijedi milion pitanja, kako je to moguće. Gdje je svjetska pravda, gdje je svijet. E taj i takav svijet koji će donijeti pravdu u svaku avliju vjerovatno nikad nije ni postojao, samo su izgrađeni mitovi da je on tu negdje.
Primjer Ukrajine je dokaz koliko je BiH i sve u vezi BiH sićušno i na svjetskim političkim stolovima davno zaboravljeno, maknuto u stranu.
Ono što u takvim okolnostima ostaje je da se nezavisnost posmatra konkretnije, kroz stvaranje stanja u kojem će građani u svakom segmentu živjeti i doživjeti izborenu nezavisnost. Gdje će biti malo manje samosažaljevanja, a mnogo više rada i samopoštovanja. Gdje će biti mnogo više strategija i planiranja. Gdje politička podmetanja i krize neće biti izgovor. Gdje će kritika biti prihvaćena kao šansa. Gdje će postojati razumljivi i racionalni nacionalni ciljevi.
To je država gdje političke stranke zarad političke dobiti kratkog vijeka neće izdavati državu. Gdje će se znati crvena linija koja se ne prelazi i principi koji se ne izdaju.
I da, Dan nezavisnosti uprkos svim manjkavostima treba slaviti, jače nego ikad. Ali onda taj nacionalni ponos sutra treba pretočiti i u djela. Sretan Dan nezavisnosti svim građanima BiH.
Zeljković: U Sarajevu nismo naišli na razumijevanje, nacionalni stadion ćemo graditi u Zenici
