Pored intenzivnih istraživanja i velikog broja objavljenih radova, Šilić je imao osobito razvijen smisao za lijepo i važno, ljubav prema prirodi i edukacijske sklonosti, što je iskoristio u popularizaciji prirode i nauke po kojima je postao poznat izvan granica Bosne i Hercegovine. Neke njegove knjige izlazile su u četiri izdanja s ukupno 60 tisuća primjeraka. Cijelog života vodio je bitku za zaštitu bilja: od dana kad se suprotstavio izgradnji releja na samom vrhu Trebevića, na nalazištu jedne biljne vrste, do njege povrijeđenih biljaka u sarajevskom Botaničkom vrtu tokom rata, i aktivnom radu do zadnjih dana života.
Danas Šilićev privatni arhiv broji oko 40 hiljada dijapozitiva biljaka, njihova staništa, dinarskih krajolika i svega što ima prvorazrednu prirodoslovnu vrijednost. U tisku se nalazi jedna njegova knjiga u kojoj je koautor i priprema se velika stalna muzejska izložba Šume BiH u Zemaljskom muzeju.
Radio je samostalno i na projektima kompleksnih istraživanja flore i vegetacije BiH, na kartiranju šumske vegetacije BiH, a posebno se bavio i u široj javnosti pročuo pa istraživanjima endemskih i reliktnih biljnih vrsta.
Šilić je do svoga sedamdesetog rođendana objavio 54 naučna rada, 129 popularnih i naučno-popularnih radova i 9 monografija. Imao je pet izložbi fotografija, četiri muzeološke izložbe, 14 većih ilustratorskih radova, 15 prirodoslovnih postera, itd. Opisao je 36 novih biljnih vrsta, podvrsta i taksonomskih kombinacija, te tri vegetacijske zajednice, od kojih dvije s kolegama.
Bavio se likovnom umjetnosti, te imao više likovnih izložbi, izlagao je fotografije u Jugoslaviji i po svijetu, za što je bio nagrađivan prvim nagradama.
Šilić je rođen 4. februara 1937. u Sarajevu, u kojem je završio gotovo sve svoje obrazovanje: osnovnu školu, gimnaziju i malu maturu; srednju šumarsku školu polazio je u Banjoj Luci, a završio na Ilidži (1956). Nakon toga upisao je Studij šumarstva u Sarajevu, kojeg je diplomirao 1963. Na studiju se uzdržavao honorarno radeći ilustracije, pa se i zapošljavao kraće ili duže vrijeme.
Po završetku studija najprije radi u Botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja, a potom prelazi na muzejske poslove na kojima ostaje do mirovine, 1996. Najprije radi kao muzejski kustos biolog, a od 1971. kao viši kustos Zemaljskog muzeja; nakon stjecanja doktorata (Ljubljana 1974) prelazi u zvanje naučnog saradnika, a karijeru završava u zvanju naučnog savjetnika.
