Ćosić je bio prvi predsjednik Savezne Republike Jugoslavije od 1992. do 1993. Iako je u početku bio komunista, pa i Titov pratilac, od kraja 1960-ih počinje da se suprotstavlja Titovoj politici, jer je, kako je tvrdio, bio nezadovoljan ustavnim preuređenjem SFR Jugoslavije, zbog čega je i postao jedan od najpoznatijih političkih disidenata.
Akademik Muhamed Filipović je tih godina Ćosiću i njegovim pristalicama otvoreno rekao kako su se "samo zaogrnuli partizanskim šinjelima, ali da je ispod sigurno četnička uniforma".
Krajem 1980-ih bio je jedan od predvodnika i ideologa srpskog nacionalističkog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji, kao i pristalica Slobodana Miloševića, s kojim se, također, razišao sredinom 1990-ih. Jedna je od ključnih figura stvaranja čuvenog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), što je u osnovi bio strateški program realizacije projekta tzv. velike Srbije.
Memorandum SANU je odredio "smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije". Ovaj dokument bio je objavljen u javnosti putem "Večernjih novosti" u dva nastavka krajem septembra 1986.
Idelog zla
Kako je 2011. napisao jedan ovdašnji autor, Ćosićeve umotvorine, sklopljene na mirisu baruta i krvi, izgovaraju gotovo svi. Od baba i balavaca u Kalinoviku, Banjoj Luci i Nevesinju do zamjenika srbijanskog premijera i ministra unutrašnjih poslova, Miloševićevog učenika, Ivice Dačića, koji, eto, smatra da, nakon što ga nisu odbranili ratom, "Kosovo treba podijeliti između Srbije i Albanije", te iznosi zlokobnu pretpostavku da će se "Kosovo priključiti Albaniji, kao što bi se Republika Srpska priključila Srbiji".
U intervjuu u čak tri nastavka u beogradskoj "Politici" u junu 2011., kojeg je nazvao svojim političkim testamentom, Dobrica Ćosić pokazao je da je ljut bukvalno na sve, a po običaju najveći problem su mu bili Turci, Bošnjaci, Albanci i lideri Islamske zajednice u BiH i Srbiji. Ćosić je tada rekao da u prvoj deceniji 21. stoljeća nije zaustavljeno decenijsko nazadovanje Srbije, "nego se ubrzalo kretanje ka patuljastoj Srbiji". Smatrao je Milorada Dodika najvećim srpskim političarem, a Republiku Srpsku "za jedino dobro u srpskoj politici 20-tog stoljeća".
"Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu… Laž je vid našeg patriotizma… Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno", pisao je Ćosić u romanu Deobe.
Jednu od posljednjih knjiga posvetio je Bosni, koju je toliko mrzio. U knjizi “Bosanski rat” (knjigu je, znakovito, izdao srbijanski “Službeni glasnik”) dao je "odgovore na pitanja kako je stvorena Republika Srpska”.
Riječ je, zapravo, o zbirci dnevničkih zapisa, publicističkih tekstova i zapisa iz Ćosićeve lične arhive, pravljenim od 16. aprila 1992. do 17. decembra 1995. godine.
Kroz cijelu knjigu Ćosić provlači svoju poznatu tezu da on “knjigom o bosanskom ratu brani slobodu i istinu, ljudska i nacionalna prava koja se sadrže u Republici Srpskoj, toj preskupoj, ali jedinoj političkoj i ratnoj pobjedi srpskog naroda u drugoj polovini dvadesetog stoljeća”.
Tako se “kobni otac nacije”, kako ga je nazvao Mirko Kovač, u svojim zapisima svim silama trudio da opravda notornu agresiju na BiH i genocid nad Bošnjacima, optužujući Bošnjake za izazivanje rata. Korijene onoga što se dogodilo, a što Ćosić nikada neće nazvati ni zločinom, a kamoli genocidom, on traži u navodnim historijskim uzrocima. Poput Ratka Mladića, uzroci sežu od turske vladavine pa nadalje.
"Iz Bosne stižu zastrašujuće vijesti: počeo je rat između Muslimana i Srba. Započeli su ga muslimanski, sarajevski razbojnici, ubijajući Srbe “četnike”. Za Muslimane i njihove “Zelene beretke” svi su Srbi “četnici”. Alija, uz političku podršku Evrope i Amerike, krenuo je u svoj džihad za “nezavisnu i cjelovitu BiH”… Podržali su ga lord Karington, evropske i američke diplomate. Nisam očekivao da će taj miran, zamišljeni čovjek krenuti u vjerski i međunacionalni rat", pisao je, između ostalog, Ćosić 16. aprila 1992. godine.
Ćosićeva ostavština
Očekivano, Ćosić ide do te mjere da upravo u Karadžićevom maniru tvrdi da se Bošnjaci sami ubijaju u Sarajevu. Povod za tu tvrdnju mu je masakr u redu za hljeb u sarajevskoj ulici Vase Miskina 27. maja 1992. godine.
"Da li je to moguće? Ubijati svoj narod zbog političkih ciljeva, a zločin pripisivati protivniku, nije li to moguće samo u islamskom fanatizmu, u džihadskoj politici", pitao se Ćosić.
Prema Ćosiću, “nacistički logori” u kojima su bili zatočeni Bošnjaci i Hrvati ne postoje. Te logore su “smislili, a slike su montirale njihove televizije i novinari”.
"Divljačka, gebelsovska kampanja u Americi, Evropi i Britaniji protiv Srba i Srbije. Nikada čitav svijet tako klevetnički, s tolikom mržnjom, s tolikim lažima nije napadao jedan narod, kao što se to čini u ovim danima sa srpskim narodom", zabilježio je Ćosić 8. avgusta ratne 1992. godine.
Nadajmo se da će s odlaskom Ćosića sa scene nestati i najveći dio njegovog "duhovnog zla" kojeg je taj tvorac "humanog preseljenja" tako revnosno sijao u obliku međunacionalne mržnje na naše balkanske prostore. Ima neke simbolike u tome što Ćosić sa svijeta odlazi u danima kada se cijeli Balkan bori sa strašnim poplavama koje su pogodile naše krajeve... Valjda će voda odnijeti i mržnju, jedino što je u svojoj ostavštini Ćosić imao.
