Porodica Nurkić se 1994. godine preselila u Dansku, u izbjeglički kamp, gdje su proveli tri godine. Dalila je bila mala, tako da se ne sjeća svojih emocija. Njeno putovanje je počelo u izbjegličkom kampu, a završilo na Univerzitetu u Minnesoti, gdje će uskoro dobiti diplomu za poslovnu administraciju ove sedmice.
Novi početak
Kaže da je u kampu imala normalan život. U maloj kući u kojoj su živjeli i koju su dijelili sa još jednom porodicom, bile su samo dvije spavaće sobe. Sjeća se boravka u predškolskom odgoju i prostorija sa suncem i dugama na zidovima, sjeća se kako joj je brat išao na karate, a otac radio kao čuvar u kampu. Ipak joj je urezano u sjećanju kako se njena porodica 1997. godine ukrcala na avion i sletjela na međunarodni aerodrom Fargo Hector. Dočekale su ih kutije sa kućnim potrepštinama koje su skupili dobri ljudi i poklonili im po dolasku.
Dalila se upisala u osnovnu školu Roosevelt, ali nije znala nikoga i nije znala engleski jezik, pa je mama morala potkupljivati slatkišima kako bi otišla u školu.
Učila je engleski jezik jednu godinu, i već pri kraju drugog razreda shvatili su da je dovoljno naučila. U trećem razredu je prevodila svojim roditeljima i ostalim Bosancima u Rooseveltu.
"Naši roditelji su učinili sve za nas. Nismo bili razmaženi, ali ako nam je bilo potrebno nešto za školu, uvijek bi nam nabavili. Od tada ništa više ne uzimam zdravo za gotovo", ispičala je Dalila za univerzitetski forum.
Profesionalac na poslu
Nastavila je da čita u školi i fokusirala se na obrazovanje i tenis. Roditelji su već bili zaposleni ali je ipak željela pomoći, pa se prijavila za posao u lokalnoj banci na obuku za podršku korisnicima. Ostala je u banci četiri godine, i napredovala je do pozicije ličnog bankara i predstavnika podrške klijenata. Radila je od 20 do 40 sati sedmično dok je redovno išla na svako predavanje na koledžu.
"Želim pomoći ljudima i to mogu da radim dok sam na ovoj poziciji. Sviđa mi se povezanost sa klijentima, koji često navrate da pitaju kako mi ide sa školom i poslom", rekla je Dalila Nurkić. Njen šef u banci kaže da Dalila unosi ljudskost u bankarske poslove.
"Ona je odlučna i vjeruje u sebe, u svoju karijeru i pomaže drugima sa osmijehom", izjavio je Person. Dalila je odabrala Univerzitet u Minessoti jer količina gradiva nije preobilna za nju i posao kojim se bavi. Ona ne krije i da je "tatina curica" i uvijek je željela da bude bliže ocu, jer on ima problema sa zdravljem. Kaže da svome ocu pokloni bar 10 zagrljaja dnevno.
Dalilina sestra Ilda radi u gradu Fargo kao frizerka, a njen brat Jasmin je diplomirao kriminalistiku u Sjevernoj Dakoti.
O domovini
Porodica Nurkić je štedjela novac kako bi izgradili kuću u rodnoj BiH. Četiri puta su dolazili u domovinu otkako su se smjestili u Fargo. Pri zadnjoj posjeti, obišli su mjesto bivšeg izbjegličkog kampa.
"Na mjestu kampa je sada velika građevinska firma, ali sam prepoznala kućicu u kojoj je moj otac radio kao čuvar i pazio na kamp", prisjetila se Dalila.
Dalila se često osjeća kao da je razvučena na više strana. Članovi njihove šire porodice su u BiH, neki su tokom rata otišli u Njemačku ili Ameriku. Iznenađujuće i pozitivno u svemu tome je što ih je većina opet sagradila kuću na bosanskom tlu.
Ova mlada djevojka s jedne strane želi da napreduje u bankarstvu, a s druge strane rodna gruda je vuče sebi. Ona traži svoj identitet duboko u sebi, jer poznaje i poštuje svoje nasljeđe.
"Ja stvarno ne znam šta je dom. Treba mi mjesto kojem se mogu vratiti, a ako je dom tamo gdje je srce, onda je moj dom Bosna", rekla je ova mlada uspješna djevojka.
