Nevjerica putnika
"Požurila sam sa polaganjem vozačkog ispita za D-kategoriju, a moj prvi radni dan bio je 1. aprila, pa su neki putnici prilikom ulaska u autobus mislili da je riječ o prvoaprilskoj šali i pitali su gdje je pravi vozač. Neki su rekli da je super što ih vozi žena, jer je to u svijetu normalna pojava. Brzo su se navikli na mene, a i ja na njih. Ima različitih karaktera putnika, ali održavam balans i imamo dobre odnose. Znam sve stalne putnike. Također, sa kolegama imam korektne relacije iako su u početku sumnjali u moje vozačke sposobnosti", priča Edina, smješkajući se.
Kaže da su joj prvih dana kolege govorile da nije problem voziti kada je lijepo vrijeme, ali da čekaju da je vide kako će se snaći u zimskim uslovima, te voziti kroz maglu, po snijegu i ledu. No, ona ih je demantirala čim je pao prvi veći snijeg.
"Iako jeste teže, ni zimi mi nije problem raditi, mada se vozi malo sporije. Važno mi je da putnike na odredište dovezem sigurno, a veoma volim svoj posao i kolektiv u kojem radim", zaključuje Edina.
Dimnjačarske četke glavne "igračke"
U djetinjstvu, dok su se djevojčice uglavnom igrale sa lutkicama, Dajanine ˝igračke˝ bile su dimnjačarske četke njenog oca.
"U devetoj godini prvi put popela sam se na krov i radila. Iako sam diplomirala Ekologiju na Univerzitetu za poslovne studije u Banjoj Luci, gdje sam upisala i master studij, nemam posao u toj struci, nego radim dimnjačarski posao, za koji sam zanat izučavala u Srbiji. Moj je otac dimnjačar, pa sam se i ja prihvatila ovog posla, u čemu nam je mnogo pomogao gospodin Adil, najstariji tuzlanski dimnjačar", priča Dajana, koja je prošle godine na Festivalu dimnjačara održanom u italijanskom gradiću Santa Maria Maggiore bila prva predstavnica sa Balkana u tri decenije dugoj tradiciji festivala, a ističe da je s ponosom predstavljala Bosnu i Hercegovinu.
Tamo je, priča, imala priliku raditi sa svjetskim dimnjačarima, a dobila je i nekoliko znački i priznanja.
"Što se dimnjačarstva tiče, to radim jer se od nečeg mora živjeti, a ja, kao inženjerka ekologije bez zaposlenja u struci, mogla bih samo sjediti u kući i gledati u televizor ili računar, pa kasnije od roditelja tražiti novac da u kafiću popijem sok. Ne, ja to ne mogu i zbog toga se svakodnevno penjem po krovovima. Nije me strah visine, iako sam jednom zbog povrede leđa nastale prilikom pada, morala mirovati dva mjeseca", priča Dajana, koja se iz hobija bavi fudbalom u Ženskom fudbalskom klubu ˝Lokomotiva˝.
Priča da joj se događa da u zimskim danima, kada nosi vunenu kapu, mušterije pomisle da je riječ o mladiću.
"Iako su do sada u Brčkom i okolini navikli na to da sam ženski dimnjačar, jednom je jedna žena zvala svoju kćerku da dođe da me upozna. Kazala je:´Dođi da vidiš što nam je lijep dimnjačar. Upoznajte se´. Ja sam povikala:´Ženo, pa i ja sam žensko´, a ona nije mogla da se načudi", navodi Dajana uz osmijeh.
Sagovornica AA ističe da su joj majka Hanifa i otac Jadranko životni uzori, a ugledajući se na oca, Dajana je, kaže, pohađala i školu za tjelohranitelje sa sjedištem u Londonu. No, od poziva tjelohraniteljice je odustala, jer navodi da jednog dana namjerava postati majka, a smatra da ne bi mogla ostaviti svoju djecu i muža u kući pa otići da čuva nepoznate ljude.
Sarajevo dobilo novog kapitena: Pogledajte reakciju igrača kada im je Zekić saopćio odluku
Bošnjak i Brkanić o evakuaciji u Starom Gradu: Problem je što je klizište u RS-u, moraju dati dozvolu
