Ustavni sud RS utvrdio da dio Zakona o ćirilici narušava prava Bošnjaka i Hrvata
Istom odlukom utvrđeno je takođe da drugim odredbama (čl. 3, 5, 8. i 9, kao i odredbama ostalih članova istog zakona), nisu povrijeđeni vitalni nacionalni interesi navedenih konstitutivnih naroda.
Prema ocjeni Vijeća, osporen je član 10. kojim se za kulturne i druge manifestacije, koje se finansiraju ili sufinansiraju iz javnih sredstava, određuje obligatorno korišćenje ćiriličkog pisma u logu i nazivu manifestacije (kao isključivog pisma ili kumulativno sa latiničkim pismom).
Također je osporen član 14. stav 2. Zakona kojim se predviđaju kazne za organizatora kulturne ili druge manifestacije ukoliko postupa suprotno obavezi iz člana 10. Zakona.
Iz Vijeća je rečeno da zakonodavac na taj način favorizuje upotrebu ćiriličkog u odnosu na latiničko pismo.
“S obzirom na to da konstitutivni hrvatski i bošnjački narod svoj nacionalni identitet ne povezuju sa ćiriličkim pismom, te kako im je ovakvim propisivanjem uskraćena sloboda u izboru načina ispoljavanja ove identitetske odrednice, Vijeće je utvrdilo da je zakonodavac postupio suprotno obavezi da, na Ustavom utvrđen načini pod jednakim uslovima, obezbijedi garancije očuvanja nacionalnog identiteta pripadnika svih konstitutivnih naroda”, stoji u odluci.
Propisivanje kazni za nepostupanje u skladu sa odredbama člana 10. Zakona, prema stanovištu Vijeća, dovodi hrvatski i bošnjački narod u neravnopravan položaj u uživanju prava zajemčenih Ustavom, čime su narušene ustavne garancije kojima se obezbjeđuju nacionalna ravnopravnost i zaštita vitalnih interesa konstitutivnih naroda.
Nadalje, Vijeće je utvrdilo da ostali navodi iz dostavljenih obrazloženja Kluba delegata hrvatskog naroda i Kluba delegata bošnjačkog naroda ne ukazuju na povredu nijednog prava iz okvira zaštite vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda posebno.
Vijeće je stanovišta, kako je između ostalog navedeno u obrazloženju odluke, da činjenica što se zakonodavac opredjelio da osporenim zakonom uredi određeno nematerijalno kulturno naslijeđe sa kojim se u potpunosti identifikuje jedan od konstitutivnih naroda, te što je propustio da istovremeno i u okviru jedinstvenog zakonskog rješenja uredi i odgovarajuće nematerijalno kulturno naslijeđe sa kojim se identifikuju druga dva konstitutivna naroda, ne predstavlja, sama po sebi, povredu vitalnog nacionalnog interesa tih naroda.