Valerijan Žujo: Sarajevo nema nedostataka
Vijeće Grada Sarajeva odlučilo je dodijeliti vam Šestoaprilsku nagradu za višedecenijsko književno i publicističko djelovanje koje ste posvetili vrijednostima Sarajeva. Kakve su emocije?
Pravo govoreći, ja sam emocije te vrste potrošio još početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada sam dobio nagradu Izdavačke kuće “Svjetlost”, za najbolju knjigu za djecu. Nagrade dolaze ili prerano, pa čovjeka ponesu, ili prekasno, pa prema njima bude pomalo ravnodušan. Ova, očigledno, nije uranila, ali to jest jedino priznanje do kojeg mi je bilo stalo. Počašćen sam činjenicom, da su i odluka Odbora za dodjelu ove nagrade i odluka Gradskog vijeća Sarajeva, bile jednoglasne. Raduje me, također i to, da je kolektivnu Šestoaprilsku nagradu dobilo Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Suština prvog pitanja mnogih bila je: Zar ta ugledna i važna institucija nije već dobila nagradu? Možda će se dio te upitanosti prenijeti i na moju, kako lažno skromni vele, malenkost. Potpuni višak svemu je storija o nespretnom i zakašnjelom kandidiranju Angeline Jolie. Grad ima sijaset drugih mogućnosti da nagradi hvale vrijedno djelovanje ove dame.
U jednom od najznačajnijih vaših djela, "Leksikonu Sarajeva", iznijeli ste brojne činjenice o našem glavnom gradu. Možete li našim čitateljima približiti kako je nastajao Leksikon, kako ste sve prikupljali podatke, te koliko ste radili na tom projektu?
Na kraju uvoda u jedan rječnik antičke mitologije, "kao utjeha, a ne kao opravdanje“, stoji: QUEM DII ODERE, LEXICOGRAPHUM FECERE... biva, da onome koga mrze, bogovi daju da sastavlja rječnik. Moja iskustva vezana uz rad na Leksikonu Sarajeva, jesu i nevesela i mučna, ali, malo se šta može uporediti sa radošću nakon završenog posla ove vrste. Istina, leksikoni nikada nisu ni završeni, a kamoli savršeni... Kad je ovaj sumarni libar o nevjerovatnom gradu Sarajevu, počeo da se prelijeva u treći tom, razumni ljudi, moji prijatelji, saradnici i izdavači, pokušali su i uspjeli zaustaviti na određeno vrijeme avanturu, kojoj se ja sam nisam mogao niti umio oduprijeti.
Ova knjiga je nastala slučajno, tačnije, građa je prikupljana s drugom namjerom. Još početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao pisac in spe bio sam naumio napisati roman "smješten" u Sarajevo i kao doslovni i kao duhovni kontekst. Ta proza, "krivac" za sve ovo, dugo je bila u ruševinama. Ne imađaše se "force", a može biti, ni talenta. Kako god da je bilo, uporedo s romanom nastajala je hrpa bilježaka uz lektiru o Sarajevu. Godinama, prilježno sam čitao izvore i literaturu o ovom gradu mimo gradove, lučeći i zapisujući činjenice, suha fakta o događajima, mjestima, građevinama, umjetninama, ličnostima, oblicima govora... sve misleći da se to tako radi, da je to prava priprema za "sarajevski roman". Onda je na nedovršen roman, knjige, spise i papire, ali i na glavnog junaka romana, Grad i na naše živote u njemu, navalila gruba i pogana namjera. Sa porodicom, dvjema djevojčicama i suprugom, morao sam napustiti stan na Vracima. Od imovine, ponijeli smo samo najnužnije lične stvari, a ja sam povrh toga ponio i jednu kesu punu rukopisa. Kad se u oktobru 1992. godine, Zlo bilo malko umorilo, ja sam nekoliko dana prevrtao svoje papire i počeo ih "disciplinirati", abecedno upisivati bilješke u jednu podebelu svesku. Dalje, nije trebalo biti posebno inventivan. Taj, moglo bi se kazati, original, sačuvan je, mada mu je u više navrata ozbiljno bila priprijetila vatra.
LEKSIKON SARAJEVA je dvotomno leksikografsko djelo, obima oko hiljadu i stotinu stranica, a sadrži blizu 100.000 činjenica vezanih uz Sarajevo kroz sva razdoblja njegove historije. Riječ je o neuporedivo najvećem zbiru podataka relevantnih za Sarajevo obrađenih i raspoređenih po strogim normama i uzusima leksikografije. Prvi tom Leksikona obuhvata pojmove, od onih koji počinju slovom A, do onih koji počinju sa slovom J (uključujući i njih), a drugi tom, pojmove koji počinju sa slovom K, do pojmova koji počinju sa slovom Ž (uključujući i njih). Riječ je o ovim grupama pojmova: toponimi (ulice, trgovi, četvrti-mahale, krajevi, lokaliteti), hidronimi (nazivi rijeka, potoka, izvora...), važnije građevine (bogomolje, mostovi, bezistani, tekije, samostani, palate...), događaji, ličnosti, važnija umjetnička djela, osobenosti govora, gastronomski pojmovi, etc... Leksikon Sarajeva je bogato ilustrirano djelo. Sliku za ovitak, pod naslovom: Simfonija Sarajeva, poklonio je slikar svjetskog glasa Čarls Bilić (Charles Billich).
Osnovno pravilo bijaše, da je vjerodostojan samo pisani izvor. Ako je i u tom slučaju bilo nesigurnosti i sumnje, u članku je jasno iskazana ograda ("po svoj prilici", "prema predaji", "prema navodima nekih autora"). Usmeni podaci, sjećanja, svjedočenja i slično, bili su samo pomoćno sredstvo i orijentir. Na taj način LEKSIKON se pojavljuje kao summa činjenica, koje se nalaze u brojnim knjigama i dokumentima o Sarajevu. Budući istraživač imaće zasigurno kraći i lakši put do spoznaja o čudesnom gradu Sarajevu. Ako ništa, bibliografske jedinice, navedene ispod svakog članka u LEKSIKONU znatno će mu olakšati posao.
LEKSIKON SARAJEVA ima dvojaku prirodu. S jedne strane, to je poseban dikcionar (njegov sadržaj je diktiran i ograničen pojmom Sarajevo), a s druge strane, riječ je o općem rječniku koji podrazumijeva gotovo sve dimenzije grada. Knjiga je i klasičan leksikon, sačinjen po strogim leksikografskim normama, ali je i svojevrstan hibrid između leksikona i enciklopedije. Jednostavno, ovakvu knjigu o Sarajevu, nije bilo moguće napisati koristeći jednistven ključ. Uz to, ne bijaše u ovom poslu prethodnika i uzora. Valja, ipak, kazati, da je uprkos ružnim i strašnim prilikama, u kojima je knjiga dobivala oblik, autoru bilo dostupno više desetina naših i inozemnih leksikona, glosara, dikcionara, kompendijuma, riječnika i enciklopedija. Konsultiranje ovih izdanja, bilo je od velike koristi pri određivanju sadržaja, obima, strukture i krajnjeg izgleda LEKSIKONA SARAJEVA.
Kriterijumi, po kojima su pojmovi uvršteni u LEKSIKON, jasni su. Osnovni kriterijum je bio da su pojmovi koji se odnose na ličnosti, toponime, građevine etc., već zastupljeni kao natuknice u enciklopedijama, leksikonima i antologijama. Za toponime koji se odnose na grad u uobičajenom njegovom opsegu, nije bilo ograničenja. Smatrao sam zanimljivim i važnim svako ime nekog mjesta u bilo kojem vremenu. Zarad vjetrometine na kojoj se nalazi i česte smjene vlasti i režima, neke su ulice i desetak puta mijenjale ime. Kada je riječ o ličnostima, prednost su imale osobe iz ovih kategorija: akademici, gradonačelnici Sarajeva, reisul-uleme, nadbiskupi vrhbosanski, mitropoliti dabrobosanski, nadrabini i rabini, najviši predstavnici vlasti koji su stolovali u Sarajevu ili su iz Sarajeva odlazili na najviše položaje. Za umjetnike: književnike, slikare, vajare, muzičare, pozorišne umjetnike, također nije bilo ograničenja. Oni su, definitivno, istinska reprezentacija grada. Političari, činovnici i vojnici, zastupljeni su samo najpoznatijim predstavnicima. Njih je nepojamno mnogo u svim epohama, uostalom, pune su ih druge knjige. Naravno da za pojedina zanimanja i sudbine, nisu ista mjerila u svim vremenima. Primjerice, apotekar Pardo, prije jednog i po stoljeća, pravo je čudo, što se ne može kazati za stotine današnjih apotekara, koji su nešto što se podrazumijeva. Iz proteklih stoljeća malo je pisanih dokumenata, pa su i sasvim obične činjenice iz života Sarajeva kuriozitet. Ima, konačno, pojmova u LEKSIKONU, koji su ga obogatili, mada ga njihovo izostavljanje ne bi osiromašilo. Sa ovim prividnim paradoksom, nosio se autor i prevladavao ga kako je umio, uvjeren da ispravno čini.
U člancima LEKSIKONA, po pravilu nema vrijednosnih sudova. Dosljedno su navođene samo činjenice. Knjiga je sačinjena izvan institucija, između ostalog, i zato, da bi bili izbjegnuti dnevnopolitički uplivi, licitiranje, ideološko retuširanje i svaka druga manipulacija činjenicama.
Važno je imati na umu i to, da je LEKSIKON selekcija, a ne katalog, da je izbor, a ne birački spisak.
Kao književnik i publicist godinama ističete vrijednosti Sarajeva, šta je za vas najveća vrijednost ovog grada? A koji su to nedostaci Sarajeva?
Ja ne umijem razmišljati na način "nervoznih" medija našeg vremena. Pod tim podrazumijevam potrebu za senzacijom, ekskluzivitetom, "šokantnim otkrićima", nazor olimpijskim kriterijumima (šta je naj, ko je naj…). Nije moguće tako razuđen pojam, kakav je Sarajevo, svesti na formulu, na instant oblik. Uzmeš pilulu-Sarajevo, ubaciš je u čašu vode, popiješ to i... čiča-miča, gotova priča. Valja računati na puno više i truda i strpljenja, kada je o ovom i ovakvom gradu riječ.
A, nedostaci... Sarajevo nema nedostataka. Nekim ljudima će ovo odmah natjerati krv u glavu. Polako... Zbir o kojem govorim jest takav kakav je, pa i ono što se nama ne dopada, dio je jedinstvene i neponovljive cjeline. Sarajevo nije selekcija, nego ukupnost. Posebice nemaju smisla razna retuširanja prošlosti, ruženja ili šminkanja povijesne slike grada.
Nema Sarajevo mana, to je poodavno ustvrdio njegov veliki pjesnik Mejlija Kuranija. Nedostataka imaju Sarajlije. Paradoksalno, niti u jednom razdoblju, Sarajlije nisu bile dorasle svom gradu. To je stoga što je svaka generacija stanovnika ovog neuporedivog grada zarobljena u vlastitu vremensku kapsulu i na svijet gleda kroz prozorčić ili kakav uzak procijep. A, Sarajevo je ukupnost svih zbivanja, mirisa i okusa... ono je zbir i onoga što jest i onoga što je bilo. Brzopleto bi bilo odricati se prošlosti, kao što je i brzopleto i opasno ponašati se prema lošim obrascima iz prošlosti. Glavni nedostatak Sarajlija u svim vremenima, bilo je suprotstavljanje promjenama. Činili su to ili epski sa sabljom dimiskijom u rukama ili lirski u pjesmama i sagama.
Stoga svaka generacija, u neko doba rezimira: Nema više onog Sarajeva... Bezbeli, da ga nema i da ga ne može biti. Čovjek bi se ponajprije trebao dogovoriti sa samim sobom na koje Sarajevo misli. Da ne idemo predaleko:
-
da li na osmansko, Hadži-Lojino Sarajevo, uoči ulaska austrougarskih trupa;
-
ili Kallayev srednjoevropsko-orijentalni grad-hibrid;
-
možda, marginalizirano provincijalno središte u vrijeme Vojvode Stepe ili nešto poletniju varošicu, koja je bila centar Drinske banovine;
-
ili, gluho bilo, "Endehazijsku" Luburićevu mučionicu u vrijeme Drugog svjetskog rata;
-
možda grad radnih akcija, analfabetskih tečajeva i prekomjerne revolucionarne strogosti, nakon toga;
-
da li prosperitetno i vedro Sarajevo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća;
-
ili izmrcvareni i poniženi grad u vrijeme agresije i monstruozne opsade;
-
te, konačno, poratno Sarajevo sa svim kontroverzama, konfuzijom i borbom za zrak i stabilan položaj na obje noge...
Samo na prvi pogled, stvari su jednostavne... Igra na prvu loptu nije vazda najbolje rješenje, ni u fudbalu.
Sarajevo ne voli napuhane i samoproglašene. Uistinu vrijedni i značajni ljudi Sarajeva, uglavnom više nisu na ovome svijetu. Oni malobrojni živi, imaju dovoljno pameti, mjere, ukusa i dostojanstva, da sami sebe ne smatraju veličinom. A, brojna fukara duhom i moralom, po šarenim novinama i televizijama ili ”na bekstejdžu u grin rumu”, karikaturalno glumata veličinu, papirnatu ili silikonsku, svejedno. Ko iole drži do sebe, korača Sarajevom spuštenog durbina. Nije ovo grad za veličine, posebice umišljene.
Poznato je da se bavite i poezijom i da ste napisali veoma poznatu pjesmu "Sve smo mogli mi". Kome ste napisali tu pjesmu, o kome govori?
Ko očekuje romantičnu ispovijest, prevario se. Meni je, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Duško Trifunović povjerio da čitam po zadatku i onda na temelju pročitanog i naših razgovora, napišem scenario za emisiju "Na ti". Konačan oblik emisiji, davao je uvijek sam Duško. Tada sam upoznao puno sarajevskih muzičara na početku njihovih karijera. Jednog dana, silazili smo niz Džidžikovac, moj drug i kum pokojni Žarko Šipka i ja. Uz Džidžikovac je, s gitarom u "futroli", išla Jadranka Stojaković. Nakon standardnih rečenica, Jaca je kazala da joj je neophodna B pjesma za singl-ploču koju priprema. Žarko je upitao, kada joj pjesma treba…Sutra, veli Jaca. Na to Žarko, otprve:
- Imam pjesmu za tebe.
Meni je bilo drago što je Jacin problem riješen… Tek kasnije, kod Žarka, shvatio sam da je to, zapravo moj problem. Odsvirao mi je dopadljivu melodiju, donio papira i pisaljku i kazao:
- Čovječe, piši, nema se vremena.
U neko doba, pjesma je bila dovršena. Prvi jednostavni i najbolji aranžman, napisao je pokojni Bodo Kovačević. Jaca je snimila svoj singl, ostalo se zna. Potpuno mimo naših prognoza, pjesma se održala. Vidio sam na webu, da ima puno izdanja i interpretacija. Pjesma prati odjavnu špicu novog filma Danisa Tanovića… Na mojoj stranici (www.valerijanzujo.ba), je Jadrankina interpretacija na našem lijepom višeimenom jeziku i na japanskom. Zanimljiv je način na koji pjesmu na slovenačkom ("Midva bi lahko") pjeva Tanja Ribič (www.tanjaribic.net).
Ali, važnije od toga, čuo sam tu pjesmu nebrojeno puta, na moru, na rođendanima, među izviđačima, u birtijama i elitnim klubovima, u vozu… Prošlog ljeta, neki sasvim mladi momci i djevojke, svirali su i pjevali na Vilsonovom "Sve smo mogli mi", sa toliko iskrenosti i zanosa, da bi im samo krajnje ciničan, pa i pomalo perverzan tip mogao pokvariti štimung pričom, kako iza te pjesme ne stoji nikakva velika ljubav autora stihova, nego da su to sasvim zanatski, na "tarabe" nakalemljene riječi.
Spominjali ste već u javnosti kako je poznata rečenica "Sarajevo je ozbiljan grad" floskula koja je nastala u kafani. Možete li nam preciznije reći o tome kako je nastala, kao i da li je Sarajevo zaista ozbiljan grad?
U više navrata sam govorio o tome, a odgovor je sadržan i u vašem pitanju. To je kafanska dosjetka, prazan okvir, koji su mnogi ispunili vlastitim idejama i emocijama vezanim uz Sarajevo. Pa kada ja kažem da je to, samo po sebi, floskula, oni ne daju reći, jer su praznu modlicu ispunili nekim svojim kolačem. A, precizniji bi bio izvještaj nekog policijskog doušnika, koji je, eventualno, slušao šta smo ja i moj ahbab Eso Arnautalić pričali u jednoj kafani prije, barem trideset godina.
