Vaskrs u Požarnici kod Tuzle: Srpsko naselje u kojem živi svega stotinjak starijih povratnika

Risto i Joka ponosni su roditelji sina i kćerke, koji su svoje porodice zasnovali u Bijeljini. U životu ovih Požarničana posebnu radost predstavlja četvero unučadi koji su im došli i na ovaj Vaskrs skupa sa svojim roditeljima.

Prisjećajući se svoga djetinjstva, Joka nam kaže da joj je Vaskrs predstavljao najdraži blagdan u odnosu na sve ostale, a tako je ostalo i danas.

"U to vrijeme cijelu noć nismo spavali, jedva čekajući da svane jutro kako bismo se pomolili Bogu. Majka bi nam potom podijelila jaja, potucali bismo se i upravo njima omrsili. Nakon toga bismo nastavili praznovanje u krugu porodice. Sada djeca nemaju tu draž i ne osjete radost blagdana, kao što je to bilo u moje doba", navodi Joka, akcentirajući da je izuzetno važno očuvati tradiciju.

Inače, kuća porodice Trakilović nalazi se u neposrednoj blizini crkve, koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Riječ je o hramu Pravoslavne crkve Vaznesenja Gospodnjeg koji je sagrađen 1896. godine, ali je tokom rata u potpunosti devastiran. Jedan je od specifičnijih hramova u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj i obnovljen je 2014. godine.

Ovaj vjerski objekt nedavno je zahvaljujući akademskim umjetnicima iz Beograda dobio i osvježeno izdanje, a krasi ga i posebno uređeno dvorište u kojem zatičemo crkvenjakinju Milku Čeketić, koja se 2001. godine iz Bijeljine vratila u Požarnicu.

"Crkvu redovno čistim i pripremam za službe, što me posebno ispunjava. U duhovnom i vjerskom segmentu vaskršnji osjećaj je isti, bez obzira na to da li je pandemija prisutna ili ne. Nas više boli razdvojenost koja se stvorila 1991. godine kada smo morali izbjeći, a nakon povratka dočekalo nas je jedno pusto i staro mjesto", priča nam Čeketić.

Prema njenom svjedočenju u Požarnici je danas izuzetno teško živjeti, a mještani se za egzistenciju snalaze kako znaju i umiju.

"Ovdje se uglavnom bavimo poljoprivredom. O nama niko ne vodi računa i ako se možeš snaći sam, dobro i jeste. Moja djeca su odavdje otišla, žive u Republici Srpskoj gdje su dobili priliku za zaposlenje i meni će doći na Vaskrs. S druge strane, svi koji se odluče na odlazak nemaju pomisao na povratak", kaže Čeketić, koja nije imala snage prisjetiti se osjećaja obilježavanja Vaskrsa u djetinjstvu.

A osim mladih koji su otišli u Republiku Srpsku, određeni broj rođenih Požarničana danas živi i u zemljama Evropske unije. Joka Trakilović s početka naše priče kaže da se dijaspora zavraća u svoje rodno mjesto, shodno prilikama koje imaju.

"Neko od njih donira određena finansijska sredstva, vole doći u svoj zavičaj, ali ima i onih koji ne mare za tim jer su se okrenuli trbuhom za kruhom", ističe Joka, poručujući na kraju mladima da svoj identitet ne gube, propagirajući vjeru te odlazeći u crkvu uz obavljanje svih ostalih obaveza.

I pored svih nedaća sa kojima se suočavaju, naše sagovornice skupa sa svojim članovima porodice, na ovaj Vaskrs proslavit će ljubav koju osjećaju prema Hristu, uzvikujući duhovne poruke koje ovaj blagdan sa sobom nosi.