Već 16 godina Dodik istom formulom ismijava EU: Autentično tumačenje i Bart Simpson u Vijeću ministara

Aktuelna politička kriza, u kojoj Dodik prijetnjama pa sada čak doslovno i poništavanjem Ustavnog suda u RS-u, želi stvoriti sopstvenu političku korist nauštrb države, preslikana je matrica njegovog djelovanja od 2006. godine. Jedina razlika je u tome što je Dodik sada otišao najdalje, oglušio se i na Ustavni sud i na visokog predstavnik i doslovno izašao iz Dejtona. Međunarodna zajednica šuti.

Probni balon Dodik je pustio 2007.

Lider RS-a je svoju politiku izazivanja velike krize prijetnjama, a zatim tjeranjem za pregovarački sto smušenu međunarodnu zajednicu patentirao davne 2007. Od tada, do danas radi identično.

Jer te 2007. Dodik je shvatio da je samo potrebno napraviti dovoljno veliku krizu i biti uporan i međunarodna zajednica će popustiti.

Krenimo redom. Zastupnici iz Republike Srpske su od potpisivanja Dejtona uveli praksu bojkota institucija kroz nedolazak na sjednice. To je situacija koja je paralizirala državu, a koja se najbolje vidi i po sadašnjoj situaciji u BiH.

Nakon pada Aprilskog paketa 2006. novoimenovani visoki predstavnik Miroslav Lajčak je pokušao oživjeti reformski proces. Da bi spriječio spomenute česte blokade, Lajčak je proglasio amandmane, odnosno izmjene Zakona o Vijeću ministara. Jednako kao i danas, Milorad Dodik i SNSD su žestoko reagovali napravivši krizu i blokadu države.

Suština priče

Suština tih amandmana je bila da ministri iz Republike Srpske imaju pravo glasa samo ako dođu na sjednice Vijeća ministara, a ako ne dođu, onda se odluke donose bez njih. Dodik je to shvatio kao udar na RS i krenuo je sa žestokim otporom. Objavio je dva autorska članka, organizirao proteste u Banjoj Luci, a paralelno radio na odbijanju podrške od Srbije i Rusije. To je i uspio.

Tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić zaprijetio je da će podnijeti ostavku, što bi značilo da BiH ostaje bez cijelog Vijeća ministara. Bosna i Hercegovina je apsurdna zemlja. Ako će međunarodna zajednica uvijek podržavati visokog predstavnika, a ne institucije BiH, onda nije važno da li sam ja premijer ili je to Bart Simpson, kazao je tada Špirić.

Nakon ogromnih pritisaka Lajčak je popustio i otišao je na sastanak kod Dodika. Već tada su se počele nazirati podjele u međunarodnoj zajednici, a vrlo brzo i u OHR-u. Tada je Špirić otišao i u Vijeće sigurnosti UN-a da priča protiv Lajčaka.

Popustljiva EU i Mađarska kao spasilac

Francuska i Njemačka nisu čvrsto stale iza Lajčaka, a iz Brisela su stizale sve snažnije poruke da ulogu OHR-a treba preuzimati Delegacija EU. Tada, kao i danas kao Dodikov vjerni spasilac se pojavljuje Mađarska. Lajčakov savjetnik je bio Mađar Jozef Pandur, koji će kasnije biti i ambasador u našoj zemlji.

On je naime osmislio tzv. autentično tumačenje Lajčakovih amandmana, koji su značili da visoki predstavnik neće doslovno biti pobijen, ali je njegova prvobitna odluka de facto poništena.

Pandur je tada osmislio, a Lajčak kasnije pristao da su za finalnu odluku u Vijeću ministara potrebni glasovi sva tri člana kolegija Vijeća ministara, koji moraju biti Bošnjak, Srbin i Hrvat. Tim "rješenjem" Lajčakovi amandmani su de facto poništavani, jer bi i dalje bilo dovoljno da jedan član Kolegija, koji je nužno iz RS-a, ne dođe na sjednicu i ne bi se mogle donositi odluke.

Bila je to prva velika Dodikova pobjeda. A da bi zamaskirali svoj evidentni poraz Evropska unija je nakon prvobitnog uslova o reformi policije za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i prisruživanju (SSP), pristala da se BiH odobri potpisivanje SSP-a na osnovu Akcionog plana za reformu policije. To je najavljeno s oduševljenjem i stvar koja se nije mogla odbiti, a jedini istinski pobjednik je bio Dodik.

Slučaj državnog suda i tužilaštva

Par godina kasnije, 2011. Dodik je proizveo novu veliku krizu. Kao i danas insistirao je na izbacivanju tada stranih tužilaca i sudija iz državnog tužilaštva i suda, koje nije priznavao jer nisu dejtonska kategorija već su osnovani odlukom OHR-a.

Zaprijetio je referendumom o odbacivanju poštivanja tih institucija u RS-u. Uprkos osudama sa svih strana, izuzev Rusije, Dodik je zatezao situaciju jer je znao da će popustljiva EU kad tad pokleknuti i pristati na neke ustupke, sve maskirajući pričom o potrebi ubrzanih reformi za državu.

Tada je Dodikova žrtva bila predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Ashton. Stigla je te 2011. na noge Dodiku i povukla se pred njegovim ucjenama. On nikada nije objavio odluku o referendumu u Službenom listu, a Ashton mu je ponudila Sporazum o strukturalnom dijalogu o pitanjima rada i funkcioniranja pravosuđa u BiH, a strane sudije i tužioci su otišli.

To je Dodiku išlo u prilog jer je polako pomjerao granicu svojih zahtjeva. Evropska unija je taj ishod naravno predstavila kao svoj trijumf jer je smirila Dodika, a država je suštinski samo odgodila neke nove eskalacije.

Slučaj iz 2016.

A da Dodik nikada ništa ne radi napamet niti slučajno pokazalo se i 2015. i 2016. Tada je sve zarobio novom pričom o referendumu o državnom pravosuđu, ali i sprovedenim referendumom o Danu RS-a.

Kada je početkom 2016. Vijeće ministara usvojio odluku o mehanizmu koordinacije procesa evropskih integracija, Dodik je negodovao. Žalio se zbog prenosa nadležnosti na državu, ali mu je trebao novac. Baš kao i sada.

Potom je počeo sa ucjenama, koje su trajale dok nije dobio podršku partnera iz državne vlasti SDA i HDZ-a za novac od MMF-a u zamjenu za obećanje na pristanak na spomenuti mehanizam koordinacije.

Slučaj broj četiri

Identičnu matricu prijetnji i ucjena Dodik primjenjuje i danas. Iako to više nije državno tužilaštvo i sud u prvom planu, njegov politički cilj je Ustavni sud, odnosno izbacivanje stranih sudaca, ali i državna imovina, odnosno podjela državne imovine među entitetima.

Dodiku i danas treba novac. Dodika i danas finansijski i na druge načine spašava Mađarska. A na Dodikove prijetnje i ucjene i danas olako pada neautoritarna Evropska unija.

Za Dodika se samo pomjeraju crvene linije, a i dalje ga se smatra političarom koji će raditi na reformama ka EU. Bez obzira što se ta ista EU uvjerila da je Dodik otvoreni ruski igrač.