Vedad Smailagić o univerzitetskim zakonskim apsurdima u BiH: Loša rješenja i strah od teških odluka
Profesore Smailagiću, vi predajete na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a također ste već nekoliko godina i gostujući profesor na nekim evropskim, najviše njemačkim univerzitetima. Kako biste na osnovu svog međunarodnog iskustva okarakterizirali današnju akademsku zajednicu u BiH i njene univerzitete?
Nažalost, naši univerziteti se nikad nisu mogli, a danas se pogotovo ne mogu porediti s univerzitetima u Evropi i to je uglavnom mišljenje svih onih koji su imali priliku studirati, istraživati i predavati na zapadnoevropskim univerzitetima. Ova razlika se ogleda u odnosu prema nauci i nastavi, univerzitetskim institucijama poput univerzitetske biblioteke, menze ili studentskih domova, univerzitetskog standarda, kao i društvenog položaja akademske zajednice. Ta razlika proističe iz postojećih odnosa između vlade, društva, privrede i univerziteta, a sve to uokvireno visokoškolskim zakonima koji su kod nas u posljednjih 15-ak godina toliko regulirali akademske procese da je skoro ugušena akademska sloboda profesora. Univerzitet u Bosni i Hercegovini primarno se shvata kao neki nastavak škole u kojoj je naglasak najprije na nastavi, dok se od nauke ne očekuje puno. Univerzitet se kod nas nikad nije razumijevao kao skup istraživačkih instituta, nego kao skup predmeta za predavanje iz raznih disciplina. Danas je to još drastičnije. Univerzitet u Bosni i Hercegovini danas je pretvoren u školu. Ko ili šta predstavlja, prema vašem mišljenju, najveći problem za razvoj univerziteta?
Najprije bih rekao da dio odgovornosti za destrukciju univerziteta u Bosni i Hercegovini snose i sama univerzitetska rukovodstva zajedno sa svim utjecajnim profesorima koji zbog manjka međunarodnog iskustva i znanja, zbog nedostatka ideja i hrabrosti nisu uspjeli pokrenuti razvoj univerziteta u skladu s modernim univerzitetskim tokovima u Evropi. Kad tome dodamo jake utjecaje svakodnevne politike, nepotizam, afere, neprofesionalizam na univerzitetima, a onda još i tzv. bolonjsku reformu koju kod nas prate antiakademska zakonska rješenja, onda nije čudo što smo na univerzitetu suočeni s brojnim apsurdima koji nas dodatno uništavaju.
Možete li navesti neki primjer za, kako kažete, apsurde?
Naravno, o tome sam i pisao na raznim mjestima. Ima više toga, ali bih izdvojio status doktorata i doktorskih radova kao nečega što je centar univerzitetskog djelovanja, nešto što je osnovni indeks kvaliteta jednog univerziteta ili jedne akademske zajednice.
Građani van akademske zajednice uglavnom ne znaju da je većina radnih mjesta u akademskoj zajednici na određeno vrijeme od 5 ili 6 godina. Tek je redovni profesor kao krajnja tačka u akademskoj karijeri radno mjesto s ugovorom na neodređeno vrijeme. Redovnom profesoru prethodi vanredni profesor koji ima ugovor na određeno vrijeme i obavezu da ispuni nekoliko zahtjevnih zakonskih uvjeta kako bi postao redovni profesor. Alternativa je da dobije otkaz. Radi se u biti o tome da se na univerzitetu asistenti i profesori neprekidno moraju dokazivati kako bi uopće ostali raditi, jer bez naučno-istraživačkog rada pokazanog kroz publiciranje rezultata vlastitih istraživanja međunarodne relevantnosti, teoretski je moguć gubitak radnog mjesta na univerzitetu. Tako je to i tako i treba biti, jer nauka je nauka, samo kad se biraju izvrsni i najbolji, a ne moji, tvoji, naši, sinovi, kćeri i sve ostale kategorije "naših".
Međutim, u svim tim koracima i uvjetima propisanim zakonom ima i tih nekoliko apsurdnih, a jedan od njih je i zakonom predviđeni uvjet za izbor iz vanrednog u redovnog profesora koji se zove mentorstvo jednog doktoranta. Zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini bukvalno kaže da ako vanredni profesor želi da postane redovni profesor, čime dobija ugovor na neodređeno vrijeme (alternativa bi bila otkaz) kod njega mora neko doktorirati. Apsurdnost ovog uvjeta, koji je već deset-petnaest godina predviđen Zakonom, leži u tome da se akademski kvalitet vanrednog profesora ocjenjuje kroz rad neke sasvim druge osobe – u ovom slučaju doktoranta i to ako ga uopće ima. Budući da vanredni profesor ima ugovor na određeno vrijeme, on mora za to neko određeno vrijeme od 6 godina naći doktoranta koji će kod njega doktorirati (Pod određenim i možda vrlo nejasnim i komplikovanim uvjetima, moguće je da se ovo mentorstvo doktoranta zamjeni s više objavljenih radova, ali zanemarimo zasad to). To znači da vanredni profesor treba naći doktoranta ne radi naučno-istraživačkog rada, ne radi rada na istraživačkom projektu i slično, nego da sam ne bi dobio otkaz. Zamislimo, recimo, da neki vanredni profesor ima još dvije godine vremena da ispuni uvjete da postane redovni profesor, a doktorantu objektivno treba više vremena da završi svoju doktorsku disertaciju. Šta će uraditi taj vanredni profesor? Pa on će svoga doktoranta požurivati, moliti, možda ucjenjivati, čak i pisati za njega, a ako ništa ne pomogne onda će mu, radi samoga sebe, pokloniti doktorat. Ili, možemo li vjerovati da će neki vanredni profesor biti toliko principijelan i očekivati doktorski rad prema svim akademskim normama onda kada bi to zbog dužeg trajanja značilo ugrožavanje vlastitog radnog mjesta. Konačno, već ima slučajeva gdje je upravo tako i bilo: između vlastitog otkaza i poklonjenog doktorata pobijedio je poklonjeni doktorat. Kada imate doktorante s poklonjenim, zbrzanim, nezrelim, polovičnim doktorskim radovima, imate sve razloge da se brinite za visoko obrazovanj i obrazovanje u cjelini. Nažalost, ovdje je ta mogućnost bukvalno motivirana zakonom: Nađi doktoranta pa taman mu i poklonio doktorat, inače ćeš ti dobiti otkaz. Dodajmo tome da ti doktoranti toga nisu ni svjesni, nego su uvjereni da su se dokazali kvalitetom.
I samo postojanje mogućnosti takvog scenarija djeluje zastrašujuće. Otkuda takav jedan zakon uopće?
Da, dobro pitanje. Ovaj uvjet, naime, ima svoju historijsku pozadinu. On je nastao kao zakonska reakcija na neku prijašnju praksu nedobronamjernih profesora da jednostavno nemaju doktoranta, da puštaju doktorante da deset godina pišu doktorate, da ih obeshrabruju, beskonačno daju nove zadatke ili da uopće ne organiziraju doktorske studije, a sve s ciljem da uopće nemaju svoga nasljednika, čime bi opravdali svoju nezamjenljivost na univerzitetu i angažman po mogućnosti do smrti. Zakonodavac je to znao i kako bi riješio taj problem, napisao zakon prema kojem u tom najgorem, ali prema mom mišljenju vrlo realističnom scenariju, više nije uopće bitna ni tema, ni metoda, ni kvalitet, ni nivo nove spoznaje, ni uključenost teme u međunarodna istraživanja, nego samo da se formalno doktorira. Na taj način ćemo imati, možda ne toliko puno poklonjenih, ali zasigurno zbrzanih, nezrelih i naučno nerelevantnih doktorskih radova kojima nije bio cilj nauka, nego radni ugovor vanrednog profesora.
A kakvo je prema vašem mišljenju općenito stanje u vezi s doktorskim studijima u Bosni i Hercegovini?
Doktorski studiji kao takvi su nova "bolonjska" kategorija i obaveza svih univerziteta. Onoliko koliko sam ja upućen, mogu reći da su praktično problem, prije svega jer su izuzetno skupi – cijena nekih doktorskih studija na državnim univerzitetima se kreće i do 20.000KM, ali recimo da je na Univerzitetu u Sarajevu prosječna cijena 15.000KM. Činjenica da neko ko želi da doktorira, i mora platiti ovoliki iznos, znači da je doktorat, osnovna istraživačka stepenica i temelj svakog akademskog djelovanja, privatna stvar zainteresiranih koji sebi to mogu priuštiti, a nikako neka stvar od državnog, odnosno strateškog značaja. To znači da se u Bosni i Hercegovini naukom ne bave i ne istražuju najbolji i najperspektivniji, nego oni koji imaju novca da to plate, bez obzira na to što je nekima od njih doktorat možda više stvar prestiža ili čak neki vid duhovne rekreacije nagrađen najznačajnijom naučnom titulom, a manje temelj za buduće akademsko djelovanje. Doktorski studiji, očito, nisu od općeg značaja, niti od interesa za akademsku zajednicu ili od interesa za obrazovanje ili za privredu. Skupi doktorski studiji u Bosni i Hercegovni ne mogu stoga biti centralne istraživačke institucije putem kojih se dolazi do novih naučnih spoznaja, putem kojih se pristupa modernom svjetskom znanju, modernim metodama israživanja i putem kojih se internacionalno znanje donosi u zemlju, jer ne privlače dobre mlade istraživače, nego one koji imaju novca. Nismo daleko od trenutka da doktorski studiji u Bosni i Hercegovini postoje isključivo da vanredni profesori postaju redovni profesori ili kao dodatni honorari slabo plaćenih profesora.
Na koncu, kakvo je vaše viđenje budućnosti univerziteta?
Pa kada broj prvoupisanih studenata eksponencijalno opada, a broj upisanih u masterske studije vjerovatno još i više, mislim da se može samo govoriti o vrlo crnoj budućnosti svih univerziteta u Bosni i Hercegovini. Približavanje ili ulazak u EU istovremeno je i šansa i opasnost. Šansa za ono što ima kvalitet i razvojni potencijal, a opasnost za ono što je zastarjelo ili loše. To vrijedi za sve društvene i privredne oblasti ili područja pa i za akademsku zajednicu i univerzitete. I tako i treba biti. Za spas naših univerziteta neophodni su ljudi s jakim međunarodnim iskustvom i u nauci i u nastavi, neophodne su i nove ideje koje vode do novih akademskih formata. Ali možda najneophodnija je hrabrost i odlučnost za donošenje teških odluka. U biti, neophodno je isto ono što je bilo potrebno da prežive i da se dalje razvijaju nekad uspješne, a danas nestale firme u Bosni i Hercegovini.
