Vedad Smailagić: Zapošljavanje 150 asistenata na UNSA nije strateški već socijalni potez

Profesor Smailagić naglašava da se ova investicija u obrazovanje može sagledati i sa drugog aspekta.

"Najprije treba pojasniti da je Univerzitet u Sarajevu ostao bez asistenata jer su svi prethodni asistenti unazad desetak godina postali profesori (ili docenti što je u biti svejedno). Također, u akademskoj zajednici se nije desila smjena generacija, koja sama po sebi ne mora biti ni pozitivna ni negativna, ali je neophodna jednostavno zbog prirodnih procesa. Šta znači smjena generacija može se vrlo jasno ilustrirati primjerom Inieste, veznog igrača šampionskog tima Barcelone, koji je nakon 22 godine u Barceloni napustio tim.Priroda je jednostavno učinila svoje. Iniesta odlazi, mladi dolaze. Iskusni Iniesta pravi prostor za nekog novog mladog veznjaka. Barcelona nije podmladila svoj tima tako što je uz Iniestu primila deset novih mladih veznjaka nego podmlađuje tim po principu iskusni i zaslužni odlaze, nove nade dolaze. Sarajevski univerzitet je podmlađen tako što je broj uposlenih jednostavno povećan za 150 mladih", ilustruje profesor Smailagić.

On dodaje da ti mladi asistenti, među kojima sigurno ima zaista velikih znalaca i talenata, bit će primljeni na četiri godine uz finansiranje koje je osigurano za samo jednu godinu.

"Šta se dešava nakon te jedne godine, ne zna se, ali neko ih mora plaćati, neko mora izdvojit nova dva-tri miliona maraka za njih za svaku narednu godinu. Oni će, dakle, u naredni četiri godine koštati 10 miliona maraka što trenutno nije osigurano. Međutim pravo je pitanje, zašto se mladi i kvalitetni ljudi nagrađuju isključivo time što im se osigurava radno mjesto na univerzitetu? Zašto se te mlade ljude nije pomoglo tako da im se osigura jedna jednogodišnja plata, a da oni sami nađu sebi radno mjesto u Kantonu Sarajevo? Možda ne žele svi raditi na univerzitetu, možda nisu svi za taj posao, jer svi mi znamo da je jedno biti odlična studentica ili odličan student, a sasvim nešto drugo biti odličan nastavnik, a sasvim nešto treće biti odličan naučnik. Akademska zajednica je prepuna primjera koji to potvrđuju. Na ovaj način jeste zaposleno 150 ljudi u Kantonu Sarajevo, ali je njihovo zaposlenje dodatno opteretilo kantonalni budžet", pojašnjava Smailagić.

Plata 1.200 KM, a doktorat 12.000 KM

Smatra da se ovakva odluka može tumačiti na različite načine.

"Recimo da Vlada ne vjeruje realnom sektoru odnosno privatnim poslodavcima i kompanijama ili Vlada ne smatra da podrška poslodavcima kroz finansiranje zapošljavanja mladih ljudi ima bilo kakvu korist za društvo ili ekonomiju ili Vlada jednostavno nema drugog rješenja za podršku zapošljavanju najboljih ljudi pa ih zapošljava u državne ili javne institucije. Ne želimo iskazati sumnju u najbolju namjeru koja stoji iz ovog dogovora, ali to ne znači da je i dogovor najbolji. Također se mogla pročitati i izjava da Vlada ovim direktno djeluje protiv odlaska mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Asistentska plata od 1.200 KM možda jeste motiv studentu koji je tek završio studij i traga za poslom, ali za očekivati je da najbolje studentice i najbolji studenti očekuju i nešto više za sebe od tih 1.200KM. To nešto drugo je život dostojan njihovih sposobnosti i znanja koji se ogleda u sigurnoj zdravstvenoj zaštiti, sigurnim ulicama, kupovini auta, rješavanje stambenog pitanja na način dostojan univerzitetskog uposlenika, komotnom formiranju porodice, odlazak na godišnji odmor dostojan svoga društvenog položaja, društvo bez korupcije i još mnogo toga. Sve ovo su pitanja koja se postavljaju kad se bira između ostati ili otići, ali pored toga, socijalni status univerzitetskih profesora pa i asistenata, a pogotovo školskih nastavnika ne smije biti takav da im potkopava ili uništava društveni autoritet neophodan za njihovu funkciju uzora u obrazovnom procesu", poručuje Smailagić.

Ali pred ovim mladim ljudima je i naredni izazov, a to je doktorski studij. E taj doktorski studij će svih tih 150 asistenata morati sami platiti, a njegova cijena je otprilike 12.000 KM ili možda i više.

Vlada KS ne vjeruje u slobodno tržište

"Pa će ti mladi izvrsni ljudi koji su nagrađeni poslom na univerzitetu vrlo brzo morati platiti svome univerzitetu po 12.000 KM ili više da bi ostali raditi na svome univerzitetu te će Univerzitet od tih mladih ljudi vrlo brzo kasirati oko 2 miliona maraka. I dok ti mladi ljudi pokušavaju organizirati svoj mladi život dostojan akademskog građanina sa 1.200 KM mjesečne plate, skupiti pare za formiranje porodice, možda kupovinu nekog malog stana i njegovo opremanje, morat će se dodatno zadužiti da plate i spomenutih 12.000 KM kako bi uopće ostali na radnom mjestu. Za isto to vrijeme, neki prosječan inžinjer mašinstva, informatike, elektrotehnike, ljekar, stomatolog recimo sa prosjekom od 7,2 neće dobiti ovakvu pomoć država te će se opredijeliti za učenje njemačkog jezika koje mi omogućava ravnopravan pristup njemačkom tržištu rada sa minimalnim platama od 2.500 eura pa naviše uz sve ugodnosti (i izazove) života koje sa sobom nosi jedno razvijeno društvo. Želim reći, to univerzitetsko radno mjesto asistenta samo po sebi, neće nikoga ko to i pomisli odvratiti od namjere da napusti Bosnu i Hercegovinu, jer život nije samo jedno radno mjesto. Zna to i Vlada, ali Vlada nema drugo i strateško rješenje za pomoć mladim ljudima jer Vlada ne vjeruje u slobodno tržište rada, Vlada ne vjeruje realnom sektoru i privatnim poslodavcima, Vlada se ne uzda u privredu. Ovo zapošljavanje 150 asistenata stara je socijalistička metoda zbrinjavanja ljudi prekomjernim zapošljavanjem samo s ciljem pokazivanja (navodne) brige za radnike ili građane. Te socijalističke metode kontrole tržišta rada i zapošljavanja primijenjene su na svim javnim i bivšim društvenim preduzećima u Bosni i Hercegovini i sva su ta preduzeća propala osim onih koje imaju monopole poput telekoma i elektroprivreda. Čitav taj socijalistički tržišni sistem je propao, a Vlada i Univerzitet ga i dalje primjenjuju i time ugrožavaju sam Sarajevski ili bilo koji drugi univerzitet u Bosni i Hercegovini", naglašava profesor Smailagić.

Kako Vlada može pomoći nauci

Ne vjeruje da se to radi namjerno, ali,opet, to ne znači da je potez dobar, a pogotovo da u pozadini ima neka razvojna strategija.

"Jer, da se ovdje radi o određenoj strategiji, pročitali bismo koji se razultati očekuju od ovog zapošljavanja, koji će to rezultati biti za četiri godine. Da podsjetimo, broj novoupisanih studenata na Univerzitetu u Sarajevu već godinama drastično pada i opada brže i većim postotkom nego što opada broj maturanata srednjih škola. Šta bi onda mogao biti ovaj potez Vlade kojeg ne prati bilo kakva analiza efekata, niti je ovaj potez u ovom trenutku finansijki pokriven? Samo puko preživljavanje Univerziteta i osiguranje njegovog nesmetanog rada? Poboljšanje njegove međunarodne reputacije? Dolazak do novih znanja, proizvoda, tehnika, metoda? O tome ništa niko nije rekao i o tome nismo mogli ništa pročitati. A svako ulaganje u univerzitet mora imati za cilj jačanje univerzitetskog djelovanja koje je od Humboldta jasno definirano kao spoj nauke i nastave. Da Vlada zaista želi pomoći univerzitetu i akademskoj zajednici, čitali bismo vijesti poput: Vlada investira 2 miliona maraka u nove istraživačke laboratorije i uređaje na farmaceutskom fakultetu, u nove knjige na filozofskom fakultetu, u studentske bazene i studentske sportske terene, u nove štale i životinje za veterinarski fakultet, u materijale za vježbe na stomatološkom ili medicinskom fakultetu, u istraživačke misije studenata šumarstva, arheologije, u istraživačke boravke mladih doktoranata na prestižnim univerzitetima kako bi tamo stekli znanje koje bi mogli kroz nastavu implementirati ovdje. Ali takvog nečega nema. To je zato što se u Bosni i Hercegovini univerzitet tradicionalno razumije isključivo kao viša škola sa malo specifičnijom nastavom i ispitima umjesto kontrolnih radova, a ne primarno kao naučno-istraživačka institucija koja je mjesto novih znanja i spoznaja, novih vještina koja se koriste za obrazovanje mladih ljudi te za društveni i ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine", poručuje Smailagić.

Zato u Bosni i Hercegovini ima investiranja samo u radna mjesta i ništa više i onda ti mladi asistenti trebaju da doktoriraju bez minimuna uvjeta za istraživanje na univerzitetima bez naučne infrastrukture, dodaje.

"A sam sarajevski kantonalni ministar bi trebao znati da je za uspješnog sportaša čovjek samo jedan faktor, te da su uz čovjeka neophodni i naporan rad, infrastruktura i oprema u šta se treba jako puno novca ulagati, ali kad uspije onda donosi i novac i reputaciju pa čaj djeluje u društvenom smislu jačajući bliskost i osjećaj pripadnosti između građana jednog društva. Ne može se ni kvalitet sporta u Bosni i Hercegovini podići na iole viši nivo bez ulaganja u infrastruktur, terene, dvorane, treningen, utakmice, opremu, teretaten, bazene itd. Ne može ni Univerzitet. Ovom svojom odlukom Vlada vjeruje da je pomogla onim najboljima. Već samo to je tužno jer upravo njima ne bi trebali pomagati oko zapošljavanja budući da su najbolji studenti već pokazali da mogu i sami puno. Za najbolje studente ne bi trebalo biti problema za pronalazak radnog mjesta. Vlade modernih evropskih razvijenih država imaju isključivo obavezu da se bave socijalno ugroženima, bolesnima, nemoćnima, djeci s poteškoćama u razvoju i slično, dok svi ostali moraju sami preuzeti odgovornost za seb,e a neočekivati skrbništvo države. Već sama činjenica da Vlada pomaže najboljima jasan je signal svim drugima da se s njima ne računa i da nisu u fokusu djelovanja Vlade", pojašnjava Smailagić.

Šta je to univerzitet?

On vjeruje da za nekoliko novih asisteneta zaista postoji potreba, ali isključivu u kontekstu smjene generacija, ne u kontekstu dodatnih zapošljavanja.

"Asistentsko mjesto na univerzitetu je prolazno mjesto i ovi novi asistenti će za pet-šest godina nakon svojih doktorata biti novi docenti, što je isto kao biti profesor. Danas Univerzitet u Sarajevu ima oko 900 nastavnika u šta spadaju profesori i docenti te oko 450 saradnika, dakle asistenata i sličnih zvanja.Jedan od najboljih njemačkih univerziteta, Univerzitet u Minhenu, ima nešto manje od 800 nastavnika odnosno profesora, ali skoro duplo više studenata i daleko više saradnika (preko 5000) nego Univerzitet u Sarajevu. Uporedimo li samo brojnost profesora, moramo se zapitati kako to da Univerzitet u Sarajevu ima 100 profesora više od Univerziteta u Minhenu i čak 300 profesora više od Univerziteta u Heidelbergu. Detaljna analiza bi pokazala da Univerzitet u Sarajevu ima više profesora nego bilo koji Univerziet u Njemačkoj. Kako je to moguće? Moguće je zato što vlade u Bosni i Hercegovini ne razumiju šta je to univerzitet, koja je njegova prva zadaća i kako univerzitet funkcionira, moguće je zato što se ne razumije neophodnost povezivanja slobodnog tržišta rada i univerziteta, moguće je zbog jako slabe institucionalne pozicije rektora na Sarajevskom univerzitetu koja mu ne omogućava postavljanje strategije čitavog univerziteta i unutrašnje povezivanje studijskih programa s ciljem optimiranja univerzitetski procesa i samog studija te omogućavanje individualnih afiniteta studenata s ciljem prilagođavanja modernom tržištu rada, moguće je zato što se ne razumije vrijednost opreme i infrastrukture u naučno-istraživačkim procesima. Zato ovo upošljavanje mladih asistenata nije nikakav investicijski nego socijalni potez vlade i kao takav ne priliči univerzitetu kao instituciji sa najvišim mogućim društvenim standardima, jer se univerzitet ne smije razumijevati kroz socijalne kategorije", zaključuje u svojoj analizi profesor Smailagić.