Vuk Drašković u novom romanu traži iskupljenje pišući o opsadi Sarajeva: Isforsirana banalizacija
Riječ je o izuzetno kratkom štivu, od nekih 150 stranica u kojem Drašković pokušava sublimirati i prošlost i sadašnjost. Na vrlo malo prostora, koliko je sebi zadao, Drašković piše o nekoliko velikih tema, od opsade Sarajeva, preko uloge Srpske pravoslavne crkve (SPC), do sakrivanja ratnih zločinaca te na koncu ruske agresije na Ukrajinu. I sve to na 150 stranica.
Iako je umijeće reći što više sa što manje riječi i rečenica, Drašković je nekoliko velikih tema prilično banalizirao.
Kroz lik glavnog junaka, čije je porijeklo smjestio u hercegovačke vrleti, gdje je i sam proveo dio života, autor roman Monah Hokaj započinje romantičarskim pogledom na Sarajevo i ekspresno prelazi na opsadu. Glavni junak je inicijalno postavljen kao neiskvaren čovjek željan gradnje međunarodne naučne karijere, koji kao u sapunicama upoznaje djevojku Amru s kojom provodi samo jednu romantičnu noć i potom bez traga nestaje.
Ta zla UDBA
Kao žrtva UDBA-e i primitivnih stavova svog zavičaja glavni junak ekspresno završi kao snajperista iznad Sarajeva. Drašković je u junaku Simonu Olujiću, koji je prozvan Hokaj sublimirao neke od ključnih momenata opsade. Tako je Hokaj taj koji hicima sa hotela Holiday Inn puca po demonstrantima, ubija Suadu i Olgu, teroriše grad sa Špicaste stijene, ubija u redovima za vodu i tako dalje.
Ne libi se Drašković precizno iskoristiti opise o Sarajevu kao mjestu koje su građani mučeni, ubijani najsvirepije, izgladnjivani. Ne ustručava se jasno okriviti ulogu SPC-a, a posebno vladika koji su inspirisali ubijanje i veličali ubice poput Hokaja.
Iako paralelno čini zločine, ubija žene, djecu i sve što mu se nađe pred nišanom, Drašković kroz svog junaka konstantno provlači moralnu dilemu. Hokaja postavlja u poziciju da se stalno propituje, čak sam za sebe osuđuje to što se radi, ali ipak ne prestaje sa izvršavanjem naredbi.
U tom kontekstu Drašković kao da pokušava tražiti neku vrstu alibija za one koji su činili zločine kroz njihove moralne dileme, ali su na sve pristajali iz neke vrste straha.
Pale kao prelomnica
Kulminacija se dešava kada u opisu ratnog šenlučenja na Palama glavni junak saznaje da je na sarajevskom Sebilju ubio ni manje ni više nego Amru i njenog sina, s kojom je pred rat proveo romantičnu noć, uviđajući da je dijete koje je ubio njegov sin.
Autor potom glavnog junaka smješta u beogradsku mentalnu ustanovu u kojoj provodi godine i gdje je optužen za ratne zločine. Optužnica je stigla iz Haga. Tu Drašković ponovo naglašava ulogu SPC-a i vladika koji su odigrali ključnu ulogu u sakrivanju ratnih zločinaca po zabačenim manastirima. Junak i dalje ima moralnu dilemu, osjeća potrebu da sve prizna, ali to ne radi već sluša Crkvu i bježi, krije se od pravde iako se teško nosi sa savješću.
Prelet do Ukrajine
U tom skrivanju Drašković junaka romana prebacuje u Ukrajinu neposredno pred 2014. godinu i proteste na trgu Majdan u Kijevu. Hokaj, koji je u međuvremenu postao svešteno lice dobio je zadatak da u Ukrajini istražuje Srbe koji su naselili Donbas polovinom 18. stoljeća.
U ukrajinskoj epizodi autor kroz glavnog junaka, ubicu koji je terorisao Sarajevo smješta u dileme o tome da li je Ukrajina stara Rusija. Iako je kroz štivo nazire Putin kao zlo, Drašković propituje zlo sukoba na istoku Ukrajine gdje oni koji su prije 250 godina doselili iz Srbije sada možda ratuju jedni protiv drugih. I kada se glavnom junaku zgadi sve što se dešava u Ukrajini, on se vraća u crnogorske planine, gdje ga vladika ponovo skriva, gdje se organizira inscenirana smrt junaka Hokaja, koji uprkos tome ne može da sebi oprosti zlodjela koja je činio do trenutka kad je odlučio sebi izreći presudu.
Od Noža do Hokaja
Čitati ovo djeli Vuka Draškovića gotovo je nemoguće bez šire slike onoga što je on bio 1990-ih, šta je inspirisalo njegovo djelo Nož, ali i njegove pozicije danas.
Drašković kroz roman Monah Hokaj traži iskupljenje, otvoreno govori o zločinima, saradnji SPC-a i države, skrivanju zločinaca. Tu na početku dolazimo do prvog apsurda, gdje Drašković žali za raspalom državom Jugoslavijom, ali u toj žalopojki se ne može zanemariti da je sam Drašković, iako sebe predstavljajući kao antiratni tip, inspirisao mnoge sukobe, napade uz retoriku koja je mnoge zločince ohrabrivala.
Stavovi vidljivi u spomenutom romanu za Draškovića nisu ništa novo. On već jako dugo otvoreno izgovara teze kojih se drži i u posljednjem romanu. Međutim, Drašković neće komentirati današnju politiku Srbije prem BiH naprimjer, dok rado bježi u prošlost gdje se obračunava sa zločinima 1990-ih, sa Miloševićem, grijehovima srpske politike i tako dalje.
Roman Monah Hokaj će biti pitko štivo za čitatelje u Srbiji, koji o opsadi Sarajeva možda ništa nisu slušali ili čitali, ali je iz pozicije nekoga ko je preživio opsadu glavnog rada BiH, radnja prilično banalizovana. Kao da je autor žurio pa cijelo djelo nije do kraja razrađeno.
