Za ZOI se u šest godina desio infrastrukturni preporod, sada ni 15 godina nije dovoljno za jednu zgradu
Olimpijada svakom gradu domaćinu ovog najvećeg sportskog događaja na svijetu donosi veliki infrastrukturni razvoj, što je bio slučaj i sa Sarajevom. Grad je 80-ih godina prošlog stoljeća bio na vrhuncu koji je ubrzo prekinut troipogodišnjom opsadom.
Olimpijada je veliki posao, prvenstveno u smislu infrastrukturne izgradnje. Sarajevo nije imalo veći dio onoga što je potrebno za takmičenje sportista iz cijelog svijeta. Nije bilo potrebno napraviti samo sportsku infrastrukturu, već su bili potrebni i smještajni kapaciteti, saobraćajne i komunikacijske veze.
Na ovo i sve ostalo što je bilo potrebno investirano je 141,6 miliona dolara. Investicija je bila dobra, jer su te Zimske olimpijske igre završene suficitom od 12 miliona dolara. Novac za organizaciju igara je osiguran prodajom prava televizijskog prijenosa, sponzorstvima, doprinosima građana i iz drugih izvora. Veći dio tog novca je izdvojen upravo za infrastrukturu.
Stadion Koševo
Ceremonija otvaranja Olimpijade bila je na stadionu Koševu kojeg su projektovali arhitekti Anatolij Kirjakov i Vaso Todorović. Njegova izgradnja počela je krajem 40-ih godina prošlog stoljeća i nastavljana je sukcesivno. Velika rekonstrukcija je urađena nedugo prije Olimpijade, a tom prilikom je značajno povećan kapacitet za gledatelje.
Stadion, kasnije nazvanog po legendarnom igraču Fudbalskog kluba Sarajevo Asimu Ferhatoviću Hasetu, značajno je oštećen tokom opsade grada od 1992. do 1995. Na ovaj stadion su tokom rata slijetali helikopteri kojima su transportovani ranjenici, a koji su se liječili na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevo.
Rekonstrukcije stadiona su vršene poslije rata, ali one nisu dovoljne da zadovoljava savremene sportske standarde.
Dvorana Zetra
Ceremonija zatvaranja Olimpijade bila je u dvorani Zetra koja je izgrađena 1983., a koju su projektovali arhitekti Dušan Đapa i Lidumil Alikalfić. Dvorana se nalazi odmah pored stadiona Koševo, a tokom Olimpijade je bila mjesto hokejaških utakmica i umjetničkog klizanja. Ima kapacitet od 12.000 sjedećih mjesta.
Granatirana je 1992. te je tom prilikom značajno oštećena, a obnovljena je sedam godina kasnije. Nazvana je po bivšem predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta Juanu Antoniju Samaranchu koji je najzaslužniji za njenu obnovu. I ova građevina je također daleko od savremenih standarda, a kantonalne vlasti su nedavno obećale da će je modernizirati.
Dvorana Skenderija
Osim Zetre, olimpijci su se takmičili i u Centru Skenderija koja je jedna od rijetkih sportskih građevina koje su postojale prije Olimpijade, a koje su bile potrebne za ovaj sportski događaj.
Centar Skenderija je izgrađen 1969., a projektovali su ga arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasilović i Ognjen Malkin. I prije Olimpijade bio je mjesto održavanja značajnih sportskih takmičenja, a tokom Olimpijade bio je mjesto hokejaških utakmica i umjetničkog klizanja.
Skenderija je tokom rata značajno oštećena, a njeno propadanje je nastavljeno poslije rata zbog nemara kantonalnih vlasti. Krov "Ledene dvorane", koja je dio ovog kompleksa, 2012. urušio se pod pritiskom snijega i ova dvorana još nije obnovljena. Centar Skenderija je u vrlo lošem stanju i neizvjestan je njegov opstanak.
Staza na Trebeviću
Prethodno spomenute olimpijske građevine se još upotrebljavaju, što nije slučaj sa stazom za bob i sankanje na Trebeviću, jer je u potpunosti devastirana.
Grupu arhitekata koji su projektovali stazu predvodio je Gorazd Bučar, staza je izgrađena 1982., a bila je duga skoro 1,6 kilometara. Riječ je o vrlo kompleksnoj građevini na kojoj je olimpijska takmičenja gledalo i do 30.000 ljudi.
U potpunosti je uništena tokom rata. Nije obnovljena, iako je bilo nagovještaja da bi se to moglo desiti. Pojedini smatraju da bi obnova bila itekako opravdana s obzirom da bi to bila jedina ovakva staza u ovom dijelu Evrope.
Skakaonice na Igmanu
Skijaške skakaonice na Igmanu su imale istu sudbinu kao i trebevićka staza. Skakaonice je projektovao arhitekta Janez Gorišek, a izgrađene su 1982.
Jedna skakaonica je bila duga 112 metara, dok je druga bila duga 90 metara. Ratnim razaranjima nije pošteđena ni ova olimpijska građevina. Kao i u slučaju trebevićke staze, smatra se da bi višemilionske investicije u skakaonicu bile opravdane.
Olimpijsko selo Mojmilo
Hiljade sportista bili su u novoizgrađenom naselju na Mojmilu koje je bilo Olimpijsko selo.
Smještajne jedinice je projektovao arhitektonski studio "DOM", a izgrađene su početkom 80-ih. Nakon Olimpijade do danas u njima živi veliki broj Sarajlija.
Hotel Holiday Inn
Trebalo je negdje smjestiti i veliki broj novinara i posjetitelja Sarajeva, jer dotadašnji smještajni kapaciteti nisu bili dovoljni. Osim toga, postojala je potreba za smještajem koji ima visok kvalitet usluge. Da bi se zadovoljile te potrebe, 1983. je izgrađen hotel s licencom američkog lanca hotela Holiday Inn.
Bio je to hotel s pet zvjezdica u centru grada koji je projektovao poznati arhitekta Ivan Štraus koji je ranije projektovao veći broj značajnih zgrada u Sarajevu, među kojima su zgrada Elektroprivrede Bosne i Hercegovine i UNITIC-ovi tornjevi.
Ekscentrična arhitektura hotela, posebno u to vrijeme, nije se pojedinima dopala. Štraus je jednom prilikom izjavio da su građevinski radnici mislili da arhitektonsko rješenje predstavlja šalu. Međutim, to nije bila šala, a žuta kocka je postala simbol grada koji je također značajno oštećen u ratu. U hotelu su tokom rata bili smješteni strani novinari.
Nekoliko godina nije dio američkog lanca hotela, već je dio domaće hotelske grupacije Europe, poslujući pod imenom Holiday.
Hoteli "Igman" i "Vučko"
Uoči Olimpijade izgrađena su još dva hotela - "Igman" i "Vučko". Hotel "Igman" je projektovao arhitekta Ahmed Džuvić i također je uništen tokom rata. Kantonalna vlada ga je kao devastiranu građevinu prije dvije godine prodala kompaniji The Place za 5,1 milion KM te je kupca obavezala na investiciju od 10,4 miliona KM.
Hotel "Vučko" na Jahorini je projektovao arhitekta Zlatko Ugljen, a veliki je broj arhitekata koji pohvalno govore o ovoj građevini.
Osmišljen je tako da ne narušava okolinu u kojoj se nalazio, a projektovan je do najmanjih sitnica, po principu total dizajna.
Ostala infrastruktura
Sportska borilišta, među kojima su i skijaške staze na Bjelašnici, Igmanu i Jahorini, i smještajni kapaciteti nisu jedina infrastruktura napravljena prije Olimpijade. Potpuno modernizovana Televizija Sarajevo je dobila ogromnu zgradu, poznatu kao Sivi dom, iz koje su o takmičenju izvještavali svi domaći i strani novinari.
Modernizovan je Međunarodni aerodrom Sarajevo, kao i javni prijevoz. Naime, osim što je značajno poboljšan tramvajski prijevoz, uspostavljen je trolejbuski prijevoz. Uslijedila je i gasifikacija grada, što je s poboljšanjem javnog prijevoza bila značajna mjera za smanjenje zagađenja zraka. Osim što su izgrađene nove, rekonstruirano je mnogo postojećih građevina. Nije izostao ni razvoj cestovne infrastrukture.
Dakle, za šest godina uspjelo se napraviti sve ono što je bilo potrebno za Zimske olimpijske igre 1984. Sada, 40 godina poslije Olimpijade, za mnogo manje poduhvate potrebne su godine, a jedan od primjera za to jeste da se zgrada Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu gradi već 15 godina. I ne samo to, sadašnjim vlastima, ne samo da je potrebno mnogo vremena da naprave nešto sasvim novo, već im je potrebno mnogo vremena da unaprijede ono što decenijama postoji.
