EUFOR-ov mandat u BiH je počeo 2004. godine nakon što je NATO prepustio ulogu čuvanja mira u BiH Evropskoj uniji. Vojna misija EU se produžava svake godine na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, a ukoliko bi neka od zemalja uložila veto, nadležnost čuvanja mira u BiH bi se ponovo vratila na NATO.
Ono o čemu se dugo govorilo je učestvovanje snaga hrvatske vojske u sklopu takve misije NATO-a u BiH. U više navrata predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je insistirao na tome da Hrvatska kao punopravna članica NATO-a ima pravo biti dio takve misije u BiH. Također, hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman je pisao šefu NATO-a Jensu Stoltenbergu kako bi "jedinstvo saveza moglo biti ugroženo" ukoliko Hrvatska ne pošalje svoje vojnike u mirovnu misiju u BiH.
Na takve prijedloge žestoko je reagovao član predsjedništva BiH Željko Komšić te je utorak pisao glavnom sekretaru NATO-a Jensu Stoltenbergu. U pismu koje je Komšić poslao stoji da Hrvatska ne može biti dio međunarodnih mirovnih snaga jer je bila aktivni sudionik rata u BiH. Istaknuo je da je hrvatskom vojnom i političkom vodstvu "presuđeno na Međunarodnom kaznenom sudu u Den Haagu kao dijelu udruženog zločinačkog poduhvata" što je logičan razlog da Hrvatska ne bude dio misije.
Ono na šta se konkretno poziva Komšić je Dejtonski mirovni sporazum, konkretno Aneks 1A, član 3 "Povlačenje stranih snaga" U tom članu stoji da su sve snage koje nisu lokalnog porijekla dužne povući se sa svojom opremom sa teritorija BiH u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog aneksa. Stoji i da se ova odredba ne odnosi samo na UNPROFOR, Međunarodne policijske snage i IFOR.
U nastavku se dodaje da se sve strane snage, uključujući pojedine savjetnike, borce za slobodu, instruktore, dobrovoljce i osoblje iz susjednih i drugih država, povući s teritorija Bosne i Hercegovine.
Iz ovoga se zaključuje da je po Dejtonskom mirovnom sporazumu zabranjeno prisustvo bilo kakvih stranih vojnih formacija na teritoriju BiH sa posebnim fokusom na "susjedne države".
"Rupa" se jedino može pronaći u dijelu gdje se pominju mirovne snage, no jasno je da u vrijeme potpisa Dejtona niko nije ni pomišljao da bi zaraćene strane mogle biti budući čuvari mira.
Pretpostavlja se da se Hrvatska poziva na odluke Splitskog sporazuma u kojem su predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović postigli dogovor u kojemu se hrvatskim snagama dozvoljava "da koriste teritoriju Republike Bosne i Hercegovine s ciljem zajedničke borbe protiv Vojske Republike Srpske".
No činjenica je da je Splitski sporazum bio privremenog karaktera, te da je imao primjenu isključivo dok su trajale oslobodilačke operacije. Sa druge strane Dejtonski sporazum je viša instanca te je osmišljen da bude trajnog karaktera.
Ipak predsjednik Milanović je ponovio kako su glavni instrumenti hrvatske politike prema BiH upravo NATO i EU te će se vjerojatno nastojanja Hrvatske u ovom smjeru nastaviti i dalje, no jasno je da bi bilo kakva odluka o prisustvu hrvatskih vojnika u BiH bila u suprotnosti sa odredbama Dejtonskog sporazuma i razumom.
Rakitić presadio kosu, turski hirurg mu vratio sjaj i gustoću iz mladih dana
