Zašto je sedam stranaka sve karte bacilo na Bećirovića: Predsjedništvo je samo simbolika
Prije dva dana blok od čak sedam političkih opcija javno je iskazao podršku Denisu Bećiroviću. To su SDP, Naša stranka, Narod i pravda, SBB, NES, BH inicijativa Fuada Kasumovića te Za nove generacije Damira Marjanovića. Vrlo je moguće da se ovom bloku priključi i Stranka za BiH te PDA.
Prva obećanja
Bećirović je po prihvatanju kandidature nekoliko puta naglasio kako je ovo ujedinjenje velikog broja stranaka put u bolju budućnost i buđenje nade u bolju i pravedniju državu. Ovakvo okupljanje velikog broja stranaka u podršci jednom kandidatu do sada nije zabilježeno i neminovno predstavlja jedan drugačiji pristup. I to je sasvim dozvoljeno, opravdano i očekivano u političkoj areni.
Sve nabrojane stranke poručile su da će na izbore izaći nezavisno, svaka sa svojom listom. Međutim, u borbi za državno predsjedništvo svi će podržati jednog kandidata. U izjavama predstavnika svih nabrojanih opcija naglašeno je da pobjedom Bećirovića žele doprinijeti boljem i pravednijem društvu, uređenijem sistemu i pravnoj državi.
Ako po strani ostavimo političku borbu, ne može se zanemariti preambicioznost poruka o boljoj i uređenijoj državi nakon što, kako se najavljuje, pobijedi favorit Bećirović. Naime, Bećirović u Predsjedništvu nije sam i ima jasno definisane ovlasti koje su usmjerene najviše na vanjsku politiku.
Suštinske razlike u odnosu prema državi, kako treba izgledati, kako treba jačati državne institucije, da li treba ići u NATO i EU i slično, između Bećirovića i Izetbegovića nema. Ko god od njih dvojice bude sjedio u predsjedništvu teško je očekivati značajniji pomak u odnosu na trenutno stanje. Zašto je to tako? Jednostavno ko god je u toj instituciji svjestan je da mora raditi, voditi političku bitku, a najčešće i besmislenu borbu protiv Milorada Dodika ili bilo koga ko ga zamijeni. Čak i da iz RS-a u predsjedništvo uđe kandidat opozicije, promjene o suštinskim pitanjima vanjske politike neće biti.
Ko god bude izabran, slijede isti problemi
Ukoliko u Predsjedništvu BiH, hipotetički, budu sjedili Bećirović/Izetbegović, Komšić i bilo ko iz RS-a, teško je očekivati iskorak u odnosu na trenutno stanje u toj instituciji. Ne zbog nepsosobnosti ili manjka želje, već jasnim ograničenjima ovlasti. Ukoliko pak umjesto Komšića u toj instituciji bude sjedio Dragan Čović ili neki drugi kadar HDZ-a, tada se može očekivati nešto veći pritisak na državu uz opciju da gledamo stalna preglasavanja. Međutim, u tom slučaju ni Izetbegović ni Bećirović ništa posebno ne mogu uraditi, izuzev povlačenja vitalnih interesa.
Drugim riječima borba za pravdu, ubrzanje procesa integracija, privredni razvoj i sve što ide uz to, sve što se sada olako obećava jednostavno se neće rješavati u Predsjedništvu BiH.
Ta institucija je želja i Izetbegovića i Bećirovića prvenstveno jer se iz nje crpi ostala politička moć, a prije svega ona simbolička i statusna.
Sedam, a i vjerovatno još više stranaka koje će na kraju podržati Bećirovića nesumnjivo ima svoju računicu i sebe vidi u širokoj koalicionoj vladi. Tu je i najveća moć i kroz izvršnu vlast u kantonima, entitetu te u konačnici na državnom nivou oni koji danas obećavaju bolje sutra to i mogu sprovesti. Dakle, tehnički u predsjedništvu ne mogu mnogo uraditi, ali glavna meta je izvršna vlast koju bi u slučaju dobrog izbornog rezultata moglo formirati mnogo stranaka kao naplata zajedničkog nastupa za predsjedništvo.
Bećirović bi bio ozbiljan kandidat i jedan od favorita i da su ga u utrci podržale samo stranke Trojke, ali je širi krug stranaka važan i zbog atmosfere opće ujedinjenosti. Što širi krug stranaka olakšao je i partnerima iz Trojke da prevaziđu i neke svoje razlike i opravdaju neke, možda ranije planirane ambicije.
Sve te stranke okupljanjem u simboličnoj podršci Bećiroviću računaju da bi poraz Bakira Izetbegovića napravio velike probleme u SDA, donio razdor i podjele, što bi politički oponenti spremno dočekali.
Svi oni računaju da SDA ima oskudan koalicioni kapacitet, što je u velikoj mjeri tačno.
Međutim, polazišno pitanje je da utrka za državno predsjedništvo ne može biti direktna borba za pravednije društvo i državu. To može biti tek simbolični put. Jer bez obzira ko pobijedi između stranaka sa sjedištem u Sarajevu, na federalnom nivou ga neminovno čeka HDZ, a na državnom neminovno HDZ i SNSD ili PDP/SDS i isti problemi.
