Zašto nam stranci ili domaći pregovarači ne pokažu predloženi dokument za Izborni zakon koji je odbijen
Na pregovorima o političkim dijelovima dogovora za Izborni zakon učestvovali su SDA, SBB, HDZ, NiP i NES. Te stranke su bile u prostorijama gdje su se lomila ključna koplja.
S druge strane ljevičarske stranke, one koje su odbile i odlazak u Neum krajem januara SDP, DF i Naša stranka učestvovali su samo u dijelu pregovora o tehničkim izmjenama Izbornog zakona. Zašto je to tako znaju vjerovatno strani medijatori, ali i predstavnici tih stranaka. U svakom slučaju d ali su kalkulisali, ili se ljutili na strance ili nešto treće te stranke nisu sudjelovale u ključnim političkim pregovorima.
U svojim izjavama nakon pregovora lideri stranaka su potvrdili da je postojao dokument koji su međunarodni medijatori potvrdili, a koji je odbijen. Bakir Izetbegović (SDA) je kroz svoje izjave krivnju usmjeravao na Dragana Čovića jer nije želio pristati na suštinsku redukciju Doma naroda FBiH.
S druge strane Dragan Čović (HDZ) poručuje da je krivac Izetbegović, naglašavajući da je dobar dio uslova bio dogovoren, ali da SDA nije pristala. Čović tvrdi da se ne može razgovarati o ustavnoj poziciji zakonodavne vlasti, odnosno o Domu naroda i tu su se i razišli.
Detaljan stav o toku pregovora iznio je i Elmedin Konaković (NiP), koji je na svom zvaničnom Facebook profilu ustvrdio da je propuštena velika šansa i da se ponuđeni dokument trebao prihvatiti. On tvrdi da je taj prijedlog rješavao sve blokade, sva imenovanja, reducirao Dom naroda, da je sadržavao mehanizam deblokade za imenovanje predsjednika FBiH i Vlade FBiH. Ukratko prijedlog je rješavao sve ključne probleme.
Iz međunarodne zajednice uopće nisu govorili o detaljima, izuzev američkog ambasadora Michaela Murphyja koji je kazao da je odbijanje da se prihvate razumne promjene koje bi unaprijedile funkcionalnost institucija u Federaciji učinilo nemogućim da se postigne izbalansiran dogovor da se osigura funkcionisanje vlasti.
To se suštinski može odnositi samo na Dom naroda, ali i da pregovarači ne govore punu istinu. Američki ambasador je još kazao da kroz ponuđeni dokument nijedna strana ne bi dobila 100 posto, već 70 posto onoga što se traži.
Međutim, javnosti uopće nije ponuđen taj prijedlog kako se vidjelo ko je i šta konkretno odbio, a ko je i šta podržao. Za sada je sve ostavljeno na izjavama političara, na osnovu kojih javnost treba iščitavati ko je to postupio ispravno, a ko je navodni izdajnik. A sve dok se spomenuti dokument ne objavi zvanično, to baca sumnju na sve ono što slušamo u javnom političkom prostoru pa čak i ono što govore strani medijatori. Jer javnost bi vjerovatno ipak malo više vjerovala sebi, nego nečijim izjavama, statusima i drugim oblicima tvrdnji.
