Zašto Sarajevo navija za Hrvatsku: Jer život nije samo politika
Prije svega treba naglasiti da prilikom korištenja termina “navija”, “podržava” i slično ne bi trebalo tražiti opći konsenzus jer to ne postoji nigdje. Međutim slika koja je vidljiva i atmosfera koju osjetite u društvu je nešto što se ne treba zanemariti.
Sinoć je Hrvatska još jednom iskoračila ka nogometnom svjetskom vrhu, a taj uspjeh naših susjeda je primjetno proslavljen i pozdravljen u BiH, a posebno u Sarajevu.
Vjerovatno mnogi u svom društvu imaju osobe koji su rođeni kontraši, pa će u svemu tražiti opozit od slike koju gledaju. Od takvog stanja nije imun ni sport, u ovom slučaju nogomet.
Rat u BiH je završio prije 27 godina. Rat u kojem su procentualno najviše stradali Bošnjaci, a BiH kao država je infrastrukturno uništena. Na BiH je izvršena agresija, a za zločine su u Hagu osuđeni i političi i vojni dužnosnici Srbije, ali i Hrvatske. To su fakti.
Fakti su i da se aktuelna politička vođstva naših susjeda i dalje miješaju u unutrašnje političke procese BiH. I to je jedan generalni okvir kroz koji mnogi u BiH gledaju na sve iz susjedstva, pa i sport. Mnogi će reći i da je sport ozračje politike pa će zaplivati u često nepravednu generalizaciju i svaki nepolitički i pozitivan iskorak analizirati kroz prizmu ratnih 1990-ih.
Pa kada Hrvatska prođe u polufinale najvećeg nogometnog događaja na svijetu, hitro će vas podsjećati na rušenje Starog mosta u Mostaru ili neke druge zločine.
Svako ko drži do mentalne higijene svjestan je da neće i ne treba zaboraviti ni na jednu žrtvu, ni na jedan srušeni most, ni na jedan logor. Međutim, zašto bi sportsko navijanje i radovanje uspjehu svog komšije automatski trebalo značiti da ta osoba žmiri pred faktima prošlosti. Zašto sportsku podršku susjedima ne bismo mogli posmatrati kao tračak civilizacijske nade, iskoraka ka svijetlim tačkama sadašnjosti i nadi za neku bolju i zdraviju budućnost.
U Sarajevu je sinoć napravljen taj iskorak. Taj grad se izdigao iznad močvarnog i zatrovanog narativa kako sve treba popljuvati, a posebno uspjeh svog komšije. Ko je prošao sinoć Sarajevom mogao je vidjeti kako se u masi kafića poskakuje na svaki gol Hrvatske i na svaki promašaj Brazila. Takvo stanje se ne može odglumiti niti režirati. To je istinski prijateljski osjećaj i pristup. To je Sarajevo, koje je u svom pristupu naspram sportskog uspjeha veće od cijele Srbije i veće od nacionalističkih ispada u dijelovima Hercegovine. Jer nažalost neko ni radost ne može da iskaže bez vrijeđanja drugog. I to je također fakt, ali tom narativu ne treba dati prednost. Treba biti svjestan toga, ali ne podleći na sličan primitivan pristup.
I ako bi sada neko replicirao da se u Sarajevu sinoć navijalo i za Brazil, u pravu je. I to nije niti treba biti sporno, ali je važno poslati poruku kako politika nije sav život. Život su ljudi koji drugome žele dobro, koji su svjesni i prošlosti, ali svijet gledaju stameno i optimistično.
I ako bi neko dodatno replicirao da su se ipak sinoc u dijelovima Hercegovine pjevale pjesme koje veličaju ili spominju tzv. Herceg Bosnu, u pravu je. Ali čovjek bira šta mu je vodilja u životu. Onaj koji je samosvjestan znat će razlučiti dobro od zlog. A navijati za veliki sportski uspjeh svog komšije je dobro i ne znači nikakvo poltronstvo niti aludira na historijski pojam “hrvatskog cvijeća” što će naglasiti oni koji u svemu vide zlu namjeru.
Kada je potpisnik ovih redova prije više mjeseci gledao odlučujuću utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo između Portugala i Srbije sa svojim šestogodišnjim djetetom, upitao ga je za koga navija. Dijete je odgovorilo za Srbiju naravno. Na dodatno pitanje zašto, dijete je ko iz topa odgovorilo: Pa zato što su nam blizu.
Dakle, u svijetu jednog šestogodišnjaka prva i jedina mjera je bila blizina naših država. Dijete ne zna ni za politiku, ni za rat, ni za zločine, ni genocid. A znat će kad za to dođe vrijeme. Međutim, onaj iskreni dječiji, neiskvareni pristup na prvu prepoznaje ono dobro, a dobro je i normalno navijati za komšije. A ako komšija bljuje vatru, vrijeđa, omalovažava to je jadno, primitivno i za svaku osudu, ali ne znači da treba uzvratiti istom mjerom. Potrebno je svakako biti svjestan takvog stanja, ali se pokušati izdići iznad mržnje i zla. A Sarajevo i značajan broj drugih bh. gradova sinoć je to uradio.
A Hrvatska, država sa manje od četiri miliona stanovnika sinoć je izbacila moćni Brazil i pokazala da bez obzira ko si i odakle si uz pravi pristup ima nade. Pokazali su da i mali mogu biti veliki. Pokazali su da je samo nebo granica, da nema nedodirljivih. Ohrabrili su hiljade drugih dječaka i djevojčica i dokazali da se može.
